Kako je HDZ oslobodio čovjeka koji je ubijao Bošnjake tokom i nakon rata

Marko Radić
Marko Radić

Županijski sud u Zagrebu je ovom osuđenom ratnom zločincu preinačio presudu Suda BiH, gotovo je prepolovio te izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci

Marko Radić je iz zatvora, u kojeg je smješten zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima, trebao izaći sredinom 2027. godine. Međutim, zahvaljujući HDZ-u BiH i Ministarstvu pravosuđa susjedne nam Hrvatske, Radić će Novu godinu dočekati na slobodi.

Ministar pravde BiH Josip Grubeša (HDZBiH) je, naime, 8. oktobra 2018. godine potpisao Rješenje o transferu osuđene osobe, kojim se dopušta transfer Marka Radića iz BiH u Hrvatsku, kako bi zatvorsku kaznu zbog počinjenih ratnih zločina izdržavao u toj zemlji.

 Prethodno je Županijski sud u Zagrebu prihvatio Radićevu molbu te je 31. augusta 2018. godine donio presudu kojom je preuzeo izvršenje presude Suda BiH, prema kojoj je Radić pravomoćno osuđen na 21 godinu zatvora. Ali to nije sve.

Županijski sud u Zagrebu je ovom osuđenom ratnom zločincu preinačio presudu Suda BiH, gotovo je prepolovio te izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci. S obzirom da se Radić iza rešetaka nalazi od 2. juna 2006. godine, to u praksi znači da bi već krajem ove godine trebao izaći na slobodu.

- Prilikom odlučivanja po molbi za transfer u konkretnom slučaju, primijenjene su odredbe Sporazuma između BiH i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima i Evropske konvencije o transferu osuđenih osoba, a koje, između ostalog, predviđaju i mogućnost da se osuđenoj osobi u državi izvršenja kazne zatvora može izreći blaža kazna od one izrečene u državi izricanja kazne – navodi se u obrazloženju Rješenja kojeg je potpisao Grubeša.

Bosna i Hercegovina MINISTARSTVO PRAVDE

Босна и Херцеговина МИНИСТАРСТВО ПРАВДЕ

Broj: 08-14-3-1821/18

Datum: 08.10.2018. godine

Na temelju članka 80. Zakona o medunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj: 53/09 i 58/13), ministar pravde Bosne i Hercegovine donosi

RJEŠENJE

o transferu osuđene osobe I

Dopušta se transfer iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, Marka Radića, sina Franje, državljanina Republike Hrvatske, rođenog 13.08.1959. godine u Mostaru, u svrhu izvršenja kazne zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina i 6 (Sest) mjeseci, izrečene presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Rz-20/18 od 31.08.2018. godine, kojom je preuzeto izvršenje presude Suda Bosne i Hercegovine broj: X-KRZ-05/139 od 09.03.2011. godine, a kojom je Marko Radić osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 (dvadesetjedne) godine, zbog kaznenog djela "zločin protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.

Ovo Rješenje izvršit će pripadnici Granične policije Bosne i Hercegovine, po prethodnom dogovoru Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bill - Odsjeka INTERPOL-a Sarajevo i INTERPOL-a Zagreb.

Obrazloženje

Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je, aktom broj: 08-14-3-1821/18 od 15.05.2018. godine, proslijedilo Ministarstvu pravosuda Republike Hrvatske molbu osudenog Marka Radića za transfer u Republiku Hrvatsku, u cilju daljnjeg izdržavanja kazne zatvora izrečene u Bosni i Hercegovini po presudi Suda Bosne i Hercegovine broj: X-KRZ-05/139 od 09.03.2011. godine, a kojom je osudenom izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 (dvadesetjedne) godine, zbog kaznenog djela "zločin protiv čovječnosti" iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.

Rješavajući po molbi za transfer Županijski sud u Zagrebu je donio presudu broj: Kv-Rz-20/18 od 31.08.2018. godine, kojom je preuzeo izvršenje presude Suda Bosne i Hercegovine broj: X- KRZ-05/139 od 09.03.2011. godine i osudenom Marku Radiću, zbog kaznenog djela "zločin protiv čovječnosti" iz članka 172. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina i 6 (šest) mjeseci.

Prilikom odlučivanja po molbi za transfer u konkretnom slučaju primijenjene su odredbe Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima i Europske konvencije o transferu osudenih osoba, a koje, između ostalog, predvidaju i mogućnost da se osuđenoj osobi u državi izvršenja kazne zatvora može izreći blaža kazna od one izrečene u državi izricanja kazne.

Obzirom na prednje navedeno, a nakon što je ministar pravde Bosne i Hercegovine ostvario uvid u cjelokupni spis predmeta, kao i odredbe navedenog sporazuma i Konvencije, a koje predviđaju mogućnost izricanja blaže kazne osuđenoj osobi u državi izvršenja, ministar pravde Bosne i Hercegovine je donio Rješenje kao u izreci.

MINISTAR Josip Grubeša


Uvjeti u zatvoru su, konstatira se u presudi, bili brutalni, barbarski i ponižavajući za zarobljenike koji su držani bez osnovnih životnih potreba.

- Podrvrgavani su svakodnevnom premlaćivanju, mučenju, maltretiranju, ponižavanju i psihičkom i seksualnom zlostavljanju, živjeli u stalnom strahu za svoje živote, što je sve imalo za posljedicu smrt više zarobljenika, dok su ostalim zarobljenicima nanesene teške psihičke, emocionalne i fizičke povrede – stoji u presudi.

Utvrđeno je da je Radić lično učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju zarobljenica logora Vojno, uključujući i maloljetne djevojčice.

- Dana 23. jula1993. godine ili približno tog datuma, Radić naredio vojnicima da mu dovedu petnaestogodišnju "X" u kuću blizu zatvora u kojoj je bilo više vojnika, pa nakon što mu je ista dovedena Radić je naredio prisutnim vojnicima da izađu iz te kuće, a ostavio je sa sobom svjedokinju "X" i Ivicu Kolobaru. Poslije toga joj je naredio da skine odjeću i rekao da će on njoj pružiti posebno zadovoljstvo. Uprkos njenom plaču i molbama da to ne učini, Radić se samo nasmijao svjedokinji „X", strgnuo joj odjeću, i naredio joj da gola sjedne između njega i Ivice Kolobare. Zatim je naredio Ivici Kolobari da ode i kada je Ivica Kolobara otišao, Radić joj je rekao da može da bira da li će imati s njim seksualni odnos ili će ga oralno zadovoljiti, ali zbog telefonskog poziva na koji je trebao da se javi, Radić nije mogao da izvrši svoju nakanu i rekao je "X" da je ovaj put imala sreće, ali da sljedeći put neće biti tako sretna – glasi samo jedan od dokazanih slučajeva koji su prezentirani u presudi.

Radić se i poslije rata isticao po zločinima nad Bošnjacima. Na Bajram, 10. februara 1997. godine, je učestvovao u napadu vatrenim oružjem i palicama na Bošnjake koji su obilazili mezarje u haremu u Liska parku. Tom prilikom je ubijen Šefik Sulejmanić, a ranjeno je više od 20 Bošnjaka. Optužnica je podignuta, proces je odugovlačen u nedogled, a konkretan epilog nikada nije utvrđen

Radić će, uprkos utvrđenim zločinima koje je počinio tokom rata, ali i onim u kojima je učestvovao po okončanju ratnih dešavanja, uskoro biti slobodan čovjek, ponajviše zahvaljujući HDZ-u BiH i institucijama susjedne nam Hrvatske.

Prvooptuženi Marko Radić

 

U periodu navedenom u uvodu presude, u svojstvu zapovjednika

Prve Bjelopoljske bojne u sklopu Druge brigade HVO-a i diverzantske jedinice Ivan Stanić Ćićo", a kasnije kao zapovjednik Druge brigade HVO-a i osoba odgovorna za dio područja Bijelog Polja uključujući i selo Vojno, općina Mostar, učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca i njihovo zatvaranje u objektima koji se nalaze u naselju Vojno, učestvovao je u nezakonitom zatvaranju muškaraca, zatočenika iz Heliodroma, koji su dovođeni u Vojno na prinudni rad, držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i podrumu jedne kuće u Vojnom, bio je nadređen i imao kontrolu nad zapovjednikom Mariom Mihaljem (preminuo), njegovim zamjenikom Draganom Šunjićem, Mirkom Vračevićem i drugim zatvorskim stražarima i drugim vojnicima koji su radili u zatvoru, te imao kontrolu nad životima i tijelima zatočenika; doprinosio i jačao funkcioniranje sustava zatvora Vojno u zlostavljanju i progonu bosanskih Muslimana naređivanjem, učinjenjem, ili na drugi način pomaganjem i

podržavanjem učinjenja različitih oblika fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, čime je stvorena atmosfera straha, iako je uzimajući u obzir njegovu poziciju. Radić imao ovlasti i dužnost da poboljša uvjete u zatvoru koji su bili brutalni, barbarski i ponižavajući za zatočenike koji su držani bez osnovnih životnih potreba kao npr. adekvatne hrane, odjeće, utočišta, vode za piće, medicinske njege, u nehigijenskim uvjetima i skučenom prostoru, podvrgavani svakodnevnom premlaćivanju, mučenju, maltretiranju, ponižavanju i psihičkom i seksualnom zlostavljanju, živjeli u stalnom strahu za svoje živote, što je sve imalo za posljedicu smrt više zatočenika, dok su ostalim zatočenicima nanesene teške psihičke, emocionalne i fizičke povrede, pa je tako:

 

1)

U vremenskom periodu navedenom u uvodu presude, učestvovao naredivanjem da civili

bošnjačke nacionalnosti, žene, djeca i starci budu nezakonito uhapšeni i zatočeni u zatvor Vojno.

pa su na taj način sljedeće osobe nezakonito uhapšene i zatočene u ponižavajućim i nehumanim

uvjetima,

svjedoci A, F. Sadeta Macić. Mustafa Macić, svjedokinja E i njen sin svjedok

153, Rahima Makaš sa kćerkom i dvoje malodobne djece Medihom i Sanelom, svjedokinja „B",

Zejna Minica sa kćerkom, Emica Cunc sa majkom i kćerkom Mersija Omanović i njena kćerka,

Ramiza Zerdalić. Edita Pehilj, svjedokinja D" sa sedamnaestomjesečnim djetetom, svjedoci „R".

AM, K. svjedokinja J" sa staricom od sedamdeset i tri godine, svjedokinja „C“,

petnaestogodišnja svjedokinja X, šesnaestogodišnja svjedokinja L", desetogodišnje dijete i jedna

starija žena, svjedok 152", Dika Ćurić, svjedok AG", svjedok AI“ i drugi zatočenici iz Mostara.

dok su bošnjački muškarci zatočenici iz logora Heliodrom, koji su bili dovođeni u Vojno na

prinudni rad, bili nezakonito držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i

podrumu jedne kuće.

 

2)

U istom periodu i u istom svojstvu, odgovoran je za ubistva zatočenika koja su počinjena od strane osoba nad kojima je imao kontrolu i za ubistva zatočenika počinjena prilikom obavljanja prinudnog rada i ubistva koja su se desila u njegovoj zoni odgovornosti, koja su bila počinjena u jačanju sustava zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojima je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao, pa je tako:

2a)Dana 28. kolovoza 1993. godine ili približno tog datuma, neidentificirani vojnik HVO-a pucao je i ubio

Dedajić Mesuda dok je obavljao prinudne radove na prvoj crti bojišnice u Bijelom Polju, općina Mostar, tri zatočenika su zakopali tijelo Dedajić Mesuda blizu mjesta gdje je i ubijen: njegovo tijelo je ekshumirano negdje između Zalihića kuća i samostana časnih sestara, a razmijenjeno i identificirano 5. srpnja 1994. godine.

 

2b)

Neutvrđenog datuma u rujnu 1993. godine, nakon što je jedan od vojnika HVO-a pogođen i ubijen blizu crte bojišnice, nepoznati vojnici HVO-a su naredili zatočenicima svjedoku AB,

Arisu Začinoviću,

Enveru Kajtaziju,

Husniji Corajeviću 

Željku Čakaloviću

da njegovo tijelo odnesu u ambulantu u mjestu Vojno, što su isti i učinili, ali su okrivljeni za smrt vojnika HVO navodno zbog toga što njegovo tijelo nisu brzo odnijeli, nakon čega su pomenuti zatočenici odvedeni u garažu u Vojnom, gdje su bili izloženi premlacivanju od strane Jure Kordića i Maria Mihalja (preminuo) i trećeg lica, te nakon što su zatočenici

  1. Enver Kajtazi 
  2. Husnija Čorajević

pali, nožem su lišeni života. poslije toga vrata garaže su se otvorila i Mario Mihalj i vojnici HVO-a su izašli; zatočenici, AB" i Aris Začinović su pokušali da pobjegnu u čemu je AB uspio, a

Aris Začinović je uhvaćen i lišen života ispred garaže u prisustvu drugih zatočenika, a nakon toga su 4 mrtva tijela, uključujući i tijelo Željka Čakalovića, videna ispred garaže; tijela Začinovića, Čakalovića i Čorajevića su identificirana i razmijenjena 25. travnja 1994. godine.

 

2c)

Neutvrđenog datuma u rujnu 1993. godine Dragan Šunjić, Mirko Vračević i Mario Mihalj (preminuo), svi pripadnici HVO-a, prilikom transporta oko 50 zatočenika koji su bili vezani jedan za drugog iz logora Heliodrom, općina Mostar, u logor Vojno, općina Mostar, radi obavljanja prinudnih radova, na putu prema logoru Vojno, Mirko Vračević je iz neposredne blizine pucao i ubio iz automatske puške zatočenika Asifa Čakramu, a isti metak je prošao kroz Asifa Čakramu i pogodio drugog zatočenika nanijevši mu povrede u predjelu grudi, Čakarmino tijelo je razmijenjeno i identificirano 25. aprila 1994.

U istom mjesecu Mario Mihalj je lišio života Salima Halilovića, zatočenika koji je bio prebačen iz logora Heliodrom, jer isti nije mogao raditi zbog srčanih problema; njegovo tijelo je razmjenjeno i identificirano 25. travnja 1994.godine.

 

2d)

Krajem prosinca 1993 ili početkom siječnja 1994.godine, Aziz Dautbegović, Džemal Sabitović i svjedok 154 su nosili cigle blizu crte bojišnice u skladište Andora, kada je Džemal Sabitović

pogođen metkom u glavu što je uzrokovalo njegovu smrt;

Takođe, neutvrđenog datuma krajem prosinca 1993. ili početkom siječnja 1994. godine, nepoznati vojnik HVO-a je lišio života zatočenika Tabaković Hamdiju dok je obavljao prinudni rad na crti bojišnice u Bijelom Polju. Tijela Džemala Sabitovića i Hamdije Tabakovića su razmijenjena i identificirana 10. travnja 1994. godine.

2e) Neutvrđenog datuma u prosincu 1993. godine, neidentificirani vojnik HVO-a, je prilikom obavljanja prinudnih radova blizu crte bojišnice u Bijelom polju lišio života zatočenika

Mustafu Kahvića; njegovo tijelo je razmijenjeno i identificirano 10. travnja 1994. godine;

Neutvrđenog datuma u studenom 1993. godine, zatočenik logora Vojno

Mensur Salman je ubijen dok je obavljao prinudne radove blizu Zalihića kuće u Bijelom Polju.

 

3)

U istom periodu i u istom svojstvu kako je navedeno u uvodu presude odgovoran je za fizičko i psihičko zlostavljanje, premlaćivanje i mučenje zatočenika u zatvoru Vojno, na mjestima gdje su obavljali prinudne radove i na drugim mjestima, koja su počinjena od strane osoba nad kojima je imao kontrolu, a koje radnje su počinjene u cilju jačanja sustava zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojima je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao, pa su tako isti mučeni i zlostavljani od strane zapovjednika, dozapovjednika, stražara zatvora i drugih vojnika HVO-a policijskim palicama, drškama od alata, udarani čizmama, pištoljima, bili podvrgnuti elektro-šokovima, udarani glavom od zid, među kojima su bili:

Zejna Tihak, svjedok 153", Enver Tihak, svjedok 152", svjedok „AA“, svjedok „„AI“, svjedok AB, Ramiz Mačković, svjedok AF". Arif Omanović, Čilić Mustafa, Lulić Rasim, Avdo Jelin i drugi zatočenici, što je imalo za posljedicu teške psihičke i fizičke povrede, kao i privremeno ili trajno narušavanje njihovog zdravlja,

dok je Avdo Jelin, umro ubrzo nakon premlaćivanja.

Arif Omanović nekoliko dana poslije premlaćivanja, a

Čilić Mustafa i Lulić Rasim,

koji su iste noći, nakon premlaćivanja odvedeni, nisu se nikada vratili, niti su ikada poslije viđeni, a njihova tijela su razmjenjena i identificirana dana 10. travnja 1994. godine, 4)U istom periodu i istom svojstvu, kako je navedeno u uvodu presude, Radić je osobno učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju zatočenica logora Vojno, uključujući i maloljetne djevojčice. pa je tako:

 

4a)

Dana 23. srpnja 1993. godine ili približno tog datuma, Radić naredio vojnicima da mu dovedu petnaestogodišnju u kuću blizu zatvora u kojoj je bilo više vojnika, pa nakon što mu je ista dovedena Radić je naredio prisutnim vojnicima da izađu iz te kuće, a ostavio je sa sobom svjedokinju Xi Ivicu Kolobaru, poslije toga joj je naredio da skine odjeću i rekao da će on njoj pružiti posebno zadovoljstvo; uprkos njenom plaču i molbama da to ne učini, Radić se samo nasmijao svjedokinji X, strenuo joj odjeću, i naredio joj da gola sjedne između njega i Ivice Kolobare; zatim je naredio Ivici Kolobari da ode i kada je Ivica Kolobara otišao, Radić joj je rekao da može da bira da li će imati s njim seksualni odnos ili će ga oralno zadovoljiti, ali zbog telefonskog poziva na koji je trebao da se javi, Radić nije mogao da izvrši svoju nakanu i rekao je „X“ da je ovaj put imala sreće, ali da sljedeći put neće biti tako sretna.

 

4b)

Dana 15. kolovoza 1993. godine ili približno tog datuma, svjedokinje A i „E" su dovedene u komandno mjesto Marka Radića, gdje su svjedokinje A i E" razdvojene pod isprikom da svjedokinja „A“ treba očistiti sobu na prvom spratu komandnog mjesta, Radić je ušao u tu istu sobu ubrzo poslije svjedokinje A“ i silom joj strgao jedan dio majice, silovao je, nakon čega je naredio pripadniku HVO-a po imenu Ivan da siluje svjedokinju ..A" i rekao Ivanu: Možeš raditi s njom šta god hoćes", Ivan je ušao u sobu u kojoj je bila A i rekao joj da je neće silovati, ali da on mora ostati u sobi da bi Radić mislio da ju je silovao, poslije izvjesnog vremena Ivan je izašao iz sobe, a svjedokinja „A“ je pošla za njim u prizemlje kuće, ali je Radić vidio i naredio da se vrati nazad na prvi sprat gdje ju je ponovo silovao;

15 ili 20 dana kasnije, svjedokinja „A“ je ponovo dovedena u komandno mjesto Maria Mihalja na navodno saslušanje, gdje su bili prisutni

Branko Božić,

Dario Sušac,

Mario Mihalj.

Dragan Šunjić i Marko Radić i po dolasku Marko Radić joj je naredio da ode u drugu sobu gdje je naredio svjedokinji A da se skine i da imitira ponašanje žene na porno filmu koji je bio pušten u toj sobi. što je svjedokinja „A“ odbila a Marko Radić je tada ponovo silovao.

 

4c)

Neutvrđenog datuma tijekom rujna 1993. godine, u toku noći svjedokinja D je odvedena u komandno mjesto Maria Mihalja i Dragana Šunjića gdje je svjedokinja „D“ ponižavana, nakon čega su Damir (Emir) Brekalo i Dario Sušac odveli svjedokinju Du komandno mjesto Marka Radića, gdje je Marko Radić zlostavljao svjedokinju D", ignorirao njene molbe, čupao joj kosu, otkopčao svoje pantolone i na silu stavio svoj polni organ u njena usta, a onda je prisilio na seksualni odnos, nakon čega je naredio neidentificiranom vojniku HVO-a da je siluje, ali on to nije učinio.

5)

U istom vremenskom periodu i u istom svojstvu kako je navedeno u uvodu presude odgovoran je za silovanja i seksualno zlostavljanje zatočenica u zatvoru Vojno, koja su počinjena od strane vojnika nad kojima je imao kontrolu, a koje su radnje počinjene u jačanju sustava zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojima je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao, pa su tako stražari i vojnici silovali i seksualno zlostavljali zatočenice i to: svjedokinju,,AG" je više puta silovalo više vojnika, svjedokinju „L“, koja je imala samo šesanest godina u vrijeme kada je Damir (Emir) Brekalo 

silovao, svjedokinja X", koja je imala petnaest godina u vrijeme kad je Damir (Emir) Brekalo silovao, svjedokinju,E" su silovali Mirko Bukara, Mario Mihalj (preminuo) i drugi neidentificirani vojnici, svjedokinju D je silovao Damir (Emir) Brekalo i vojnik po imenu Dario Sušac. svjedokinju ..J" je silovao Dragan Škobić, svjedokinju „C“ je silovao Damir (Emir) Brekalo i vojnik po imenu Marko, svjedokinju,B" su silovali Tomo Aničić, Dario Mihalj, te vojnici po imenu Babo i Sergej, svjedokinju AM" je nekoliko puta silovao Mirko Vračević, svjedokinju,F“ su seksualno zlostavljali Damir (Emir) Brekalo, Dario Sušac i vojnik sa nadimkom Žuti.

 

6)

U istom vremenskom periodu i u istom svojstvu kako je navedeno u uvodu presude zajedno sa Mariom Mihaljem, Draganom Šunjićem, Damirom Brekalom, Mirkom Vračevićem i drugim vojnicima odgovoran je za prisiljavanje zatočenica na obavljanje prinudnih radova u zatvoru Vojno i okolnim područjima, kao što su kuhanje hrane, pranje odjeće i posuda i čišćenje kuća, dok su muškarci bili prisiljavani na prinudne radove izvan zatvora blizu crte bojišnice, izloženi unakrsnoj vatri: da kopaju rovove, nose vreće s pijeskom, municiju, cijepaju drva i obavljaju druge poslove za potrebe HVO-a, pod prijetnjom da će biti ubijeni ukoliko odbiju da rade, na koji način su zatočenici bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim patnjama, što je sve počinjeno sa ciljem jačanja sustava zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojem je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao.