Mučki napad tkz.HVO-a na Prozor

* Sram te i stid bilo, Radovane Miletiću, kad na taj način govoriš o stradanju građana od četničkih granata’, podviknuh i tresnuh mu slušalicu. Eto, Sule, to je naš drugar Radovan. Onaj što mi se hvalisao 1991.godine kako je po Kordunu i Baniji ‘sređivao ustaše’! “

* U glavi mi pravi košmar. Za mene je odnos hrvatskog i muslimanskog naroda bio prirodan odnos ljudi koje ugrožava isti neprijatelj i sve drugo do zajedničke borbe niti je bilo logično, niti poželjno. Sukobe, kojih sam bio svestan, tretirao sam površno, kao porodične svađe kojih uvek ima i kojih će uvek biti, ali nisu opasne i sudbonosne.

* Podaci koji iz više izvora stižu u centar veze različitog su sadržaja, ali imaju zajednički imenitelj – Hrvatska vojska sa položaja na Makljenu, uz upotrebu čete tenkova, gađa kuće viđenijih Muslimana u Prozoru.



HVO: "PROZOR (opet) MORA PASTI"


22.10.1992.
Ujutro, 22. oktobra, srećem starog znanca Edhema Badžaka, novinara "Oslobođenja". Susret je pun emocija. Zanimaju me njegove ocene o vojno-političkoj situaciji u ovom kraju. Najupečatljivija mi je, svakako, ona o zaoštravanju odnosa između HDZ i aktuelne vlasti, kao i crna prognoza skorašnjeg sukoba Armije i HVO, kojeg u ljudstvu, naoružanju i municiji pomaže Hrvatska vojska. Badžaka zabrinjava i neorganizovanost Armije, brojnost manjih komandi i jedinica van sistema rukovođenja, zapravo, privatne vojske koje negativno utiču na bezbedonosnu situaciju u Konjicu i sve do Igmana.

Tokom razgovora pridružila nam se novinarka Borka Rudić, žena izuzetne pojavnosti, duha i intelekta. Još jedan ugodan susret, topla dobrodošlica i zahvalno čestitanje na odluci da ostanem uz Bosnu i Sarajevo. I ja sam njoj uputio komplimente za isto, a ona će na to:

“Ostavimo se čestitanja, pukovniče! Došla sam da vas vidim i sretnem, ali i po zadatku. Molim da budete gost Radio Konjica. Uvjerena sam da građani Konjica i okoline jedva čekaju da vas čuju. Nećete odbiti poziv?” Za spontano okupljanje je saznao i Dragan Andić, pa nam se i on pridružio u Domu kulture. U zao čas! Kao da ih je za sobom povukao, dve uzastopne eksplozije granata, stotinjak metara prema Domu zdravlja, uzgibaše temelje naše zgrade.

“Sigurno su četnici uočili vozilo sa ranjenicima, pa gađaju vojnu bolnicu. To mogu samo manijaci! Ne poštuju znak Crvenog krsta, pa što bi drugo poštivali!” - Dragan prokomentarisa ljutito.

Otpočeo je dug, prijateljski razgovor, koji bi se otegao u nedogled da nisam imao obavezu obilaska 2. klišanjskog bataljona u Parsovićima. Na rastanku Borki obećavam učešće u radio–emisiji, a Badžaku dao saglasnost da može poslati novinski izveštaj o mom boravku u Konjicu i “inspekcijskoj kontroli jedinica i štabova”.

Sa Draganom krenuh put Klisa. Budući da je situacija sa HVO „užarena“, odlučismo da ne idemo kroz naselja pod kontrolom HVO, već dužim putem, cestom na desnoj obali Jablaničkog jezera, “da zavaramo trag i izbjegnemo provokacije i nesporazume sa ustaškim jedinicama” - kako reče Andrić.

Cesta vijuga između kuća s čistim, kišom ispranim krovovima i belim, okrečenim zidovima, sa baštama punim jesenjeg cveća. Prolazimo pored četiri zapaljene vikendice. Naš vozač i pratilac ovom prilikom, Ali, Ališpago, sa ogorčenjem komentariše neveseo prizor: “To su vikendice Srba, iz Sarajeva!” Ljute se i on i Dragan: “Ako ništa drugo, mogli su u njih smjestiti izbjeglice, oni ih pale!?” Pitam za ime sela. “Nevizdraci.” - odgovara Ališpago i ubacuje menjač u veću brzinu, jer smo izbili na asfaltnu podlogu.

Koji trenutak kasnije mimoilazimo traktor s prikolicom. Na njemu čovek, žena i stvari. Selidba?
“Muž i žena, Muslimani. Vjerovatno se iseljavaju iz sela. Možda su čak i protjerani od Hrvata.” - mirno konstatuje Ališpago.

“Dragane, šta ovo znači?” - pitam ne verujući Ališpaginom objašnjenju, a Andrićev odgovor mi podiže pritisak u krvotoku: “Ovo se dešava već tri mjeseca, pukovniče. Neki Hrvati odlaze iz Konjica, tvrdeći da su prisiljeni, za što nemaju argumenata, a Muslimani se osjećaju nesigurno u naseljima sa hrvatskom većinom, pa preseljavaju u Konjic. ”

Zaustavljamo se u Nevizdarcu. Idem u mesnu školu u kojoj je smeštena komanda bataljona. Nikoga da nas dočeka, iako je obilazak najavljen, komandant upoznat sa dolaskom. Stanje u objektu loše, izgled vojnika i starešina nevojnički. Dežurni nemaran i neobrijan, bez pismenog naređenja za dežurstvo. “To mi ovdje nemamo” - odgovara dosta drsko na moj upit o tome. Ne zna stanje borbene gotovosti u 2. kliškom bataljonu. Vojnici nas bledo gledaju, niko da nas vojnički pozdravi ili oslovi. U razgovoru konstatuju da nemaju oružja, municije, ni uniformi. “Slabo se hranimo!” - kaže jedan, a drugi dodaje: “Ne izvodimo obuku, po čitav dan se ‘muvamo’ ovuda, ništa ne radimo, ne znam što su nas zvali?” - kaže to hrmpalija, kojem treba nabaviti čizme broj 48! A Memić, operativac Opštinskog štaba, koji nam se pridružio koji minut ranije u školi, tvrdi da je to najbolji bataljon u opštini?! “Kako li izgledaju oni loši, Bože moj?” - pitam se zabrinuto.

Oko 17,30 sati evo nas, nenajavljeno, u selo Parsoviće, gde je razmešten 1. klišanjski bataljon. Zatičem sasvim različito stanje od prethodnog. Raport dežurnog primeran, brza reakcija ostalih prisutnih starešina. Organizacija i unutrašnji red ne zadovoljavaju u potpunosti, ali su mnogo bolji od onoga viđenog pre jedan sat. Pomoćnik za pozadinu, čije sam ime, nažalost, zaboravio, inače pre rata nastavnik u mesnoj školi, referiše o stanju u bataljonu i veoma iscrpno o logističkom obezbeđenju. Učinio je to uverljivo i efektno. Tako je pomogao da popravim loše raspoloženje koje me obuzelo tokom ovog poslepodneva. U prvom momentu me nije prepoznao, pa kad se dosjetio u toku referisanja, upitao me sa nevericom: “Jeste li vi pukovnik Jovan Divjak?” Na potvrdan odgovor dodao je razdragano: “Čast mi je da vas vidim i da budem s vama, pukovniče!”

Jedinica za brze intervencije na mene je ostavila poseban utisak. Sjajan vojnički izgled i ponašanje. Od komandira tražim imena najboljih. “Svi su odlični, ne mogu da izdvojim ni jednog posebno.” - kaže obazrivo komandir. Ne predajem se lako i uporno tražim komandirovo izjašnjenje: “Dobro,“ - kaže nevoljno - “najbolji su Asim Alibegović, komandir 2. voda u 3. četi i vojnik Nijaz Mustafić iz 2. streljačkog voda.” Čestitam obojici. Naređujem Hakaloviću da se u dnevnoj zapovesti pohvale vojnici Alibegović i Mustafić, sa napomenom da je pohvalu izrekao zamenik komandanta Glavnog štaba Armije BiH.

Krećemo. Andrić me pita: “Hoćemo li istim putem kojim smo došli ili putem kroz punktove HVO, Kostajnicu i Ostrožac? To je kraći put sa asfaltnom podlogom.” Baš, fino, a jutros me ubeđivao da to izbegnemo. Ipak, odgovorio sam mu : “Idemo kraćim i boljim putem za vožnju.”

Do sada sam imao utisak da se preteruje u procenama namera i ponašanja HVO. Međutim, pokoleban sam u svom stavu. I suviše je mnogo negativnog da se čovek ne bi složio sa Andrićevim upozorenjem da se “osjeća u vazduhu neka napetost”. Sada se dvoumim, zavaljen na stražnjem sedištu “Patrola”, u koji se uvlači zima i izaziva u meni, po prvi put od kada sam u Hercegovini, osećaj hladnoće. Brine me kako li će, tek, ovi poluobuveni vojnici klišanjskih bataljona izdržati pravu zimu koja pristiže?

Svaka dva-tri kilometra Ališpago najavljuje “ustaški punkt”, a ja svaki put još više uvlačim glavu među ramena i iščekujem šta će se desiti. To se ponovilo četiri puta! Kroz Kostajnicu smo prošli bez zadržavanja. U njoj je smešten Glavni stožer HVO. Tako stigosmo do “našeg” teritorija. Bez problema i zadržavanja. Gledam vozača i pitam ga očima i gestom ruku – “Šta to bi?”, glasno mi odgovara: “Nećete vjerovati, pukovniče, ovo je prvi put u ovih mjesec dana da me niko nije zaustavio. Inače, to čine bar tri-četiri puta u toku jedne vožnje!”

Osokoljen sretnim ishodom, nisam odolio da ne napravim šalu: “Da znate, gospodo, dogovorio sam se sa Glavnim stožerom HVO u Kostajnici da nas propuste bez zaustavljanja i, vidite, kako je to dobro odrađeno.” Govorio sam što sam mogao ozbiljnije, s naporom zadržavajući smeh. Ostavio sam ih u ubeđenju da je dogovor zaista postojao.

23.10.1992.
U jutarnjim satima uputio sam se u obilazak konjičkog bataljona, kojim komanduje Sulejman Sule Džumhur. Sule je moj davnašnji poznanik. Upoznao sam ga pre sedam godina, kada sam službovao u Mostaru. U vozilu “Vatrogasnog društva”, kojim upravlja Džebo, u obilazak ide i novinarka Rudić, (sa namerom da “uživo” snima razgovor sa borcima na položajima Konjičke brigade), po zadatku Štaba operativac Memić i pratilac Muriz, nadimkom Kinez, kosooki momak, vesele naravi, šeret. Stižemo podno sela Prevlja, gde nas čeka komandant, pa nogohodom uz brdo. Put je nešto lakši nego u Spiljanima. Najpre idemo kroz voćnjak. Rodilo: grane polegle pod težinom šljiva, zlati se i crveni “delišes” na jabukovim stablima. Kruške, slabo. Pa, kroz hrastovu šumu, a odmah zatim i bukovu. Idući stazom kroz livadu, vidim vatreni položaj voda MB 82 mm. “To su položaji HVO.” - objašnjava Sule.

“Kako sarađujete?” - pitam
“Do skora dobro, ali nešto u zadnje vrijeme ne ide kako treba. Kada bismo imali deseti dio njihovih minobacača i topova, odbacili bi četnike čak do Nevesinja!” - odgovara komandant.

Bez komentara nastavljamo dalje. Nakon tridesetak minuta hoda stižemo na položaje Džumhurove jedinice. Počinju upozorenja: “Idite niže!”, “Pretrčite!”, “Sagnite se!” - Ljute me! Zar se ne mogu dosetiti koliko imam iskustva boravka na vatrenim linijama Sarajeva? Nisu se tako ponašali kada smo malo pre prolazili pored gomile ljudi uz rakijski kazan. Divnog li iskušenja za monstruozne četničke minobacačke projektile! Niko tim ljudima ni reč upozorenja da uputi. “Ma, to su Hrvati!”.- oglasio se šeretski Muriz.

Obilazimo položaje po severnoj ivici Prevlja. Idemo od vojnika do vojnika. Srdačni pozdravi i kraći razgovor sa svakim. Unatoč problemima, ne fali im veselosti i raspoloženja. Mladost je gladna. “Kako mogu zatvorenici u Čelebiću imati tri obroka, a mi samo dva?” - pitaju jogunasto.
S ruba šume, uz uporna upozorenja “Sagnite se”, “Stanite iza one bukve!” - gledam prostranu dolinu sve do podnožja Borašnice. U uvali je pitomo selo Bijela, sada četnički minobacački i artiljerijski bastion. Bijela je rodno mesto pukovnika Riste Lazarevića. Bio je načelnik Katedre taktike u Centru vojnih škola Sarajevo 1980. godine i moj pretpostavljeni. Pitam Sulu zna li gde je sada.

“Eno ga na na Borašnici. Nikad nismo mogli pomisliti da će otići četnicima. Nije ispoljavao nacionalizam. Da je sa nama bio bi od velike koristi. Ovako, on je za nas četnik, jer je među onima koji svakodnevno granatiraju Konjic i ruše stoljetni suživot naroda u dolini Neretve.” – jetko kaže Sule.

Ovog prepodneva dolina deluje mirno. Išarana je čudesnim bojama jeseni. Iz kućnih dimnjaka viori se dim. Mislim da tamo spremaju zimnicu. Vrhovi Borašnice pod snežnom kapom. Svuda se razleže cvrkut ptica. Ne zanosim se idiličnim prizorom, imam već veliko iskustvo. Na to me upozoravaju okolne kuće bez krovova, razvaline, ugarci, granatama izrovana zemlja. “Sada su zauzeti doručkom, pa ne djejstvuju.” – objašnjava komandir 1. čete Džumhur, Suletov rođak. “Za desetak minuta će se oglasiti artiljerija sa Kisara i onda neće biti prilike da uživate u pejsažu.” - kaže komandir..

Borka na dugom kraju položaja snima razgovor sa vojnicima. Otamo često dopire smeh. Stari borac, Hamid, opisuje kako su pre tri dana u ranim jutarnjim satima izvršili diverzantski prepad. Spustili se do sela, prošli duboko u pozadinu i zatekli oveću grupu vojnika oko rakijskog kazana. “Sve je trajalo samo desetak minuta. Ko im je kriv kad više vole rakiju od života!” - kočoperi se Hamid. Priča mi o herojskoj hrabrosti Miralema Šabića. Nije ni čudo što je već desetak dana u bolnici u Konjicu. „U svim akcijama ide prvi, neustrašivo. Najbolji je u diverzantskim akcijama. Kada ga spominju četnici kosa im se diže na glavi. Srećna je majka što rodi takvog junaka!“ - kaže Hamid.

Senad Habibija, dva puta ranjavan, hrabar mitraljezac, u jednoj ruci drži “broving” (protivavionski mitraljez – nap. autora) i smešeći se pripoveda: “Evo, dolje, četnici imaju dobrog snajperistu. Kad posjedne čuku i gađa, nikako ga ne možemo otkriti. Ne uspijeva nam da ga namamimo, da se jednom zaleti na čistinu. Provociramo ga vikom: ‘Magarac! Magarac!’ To mu je nadimak od ranije, prije rata. Kad to uradimo, ispali metak–dva, ali uvijek sa mjesta odakle ga ne očekujemo. Hoćete da vidite? Samo, uđite u zaklon i uživajte!”
Senad se prodera: “Magarac! Sipo ti Grga vode u konjak!”, kad iz sela fijuknu metak tik iznad vikačeve glave i zabi se u bukvu. "Tako mi po vascijeli dan, da nam brže prođe vrijeme.”- kikoće se Senad.
...
Ne odustajem od daljne inspekcije Suletovih položaja. Jedva se provukosmo uz Oštru stijenu koju četnički PAM zasipa vatrom. Pretrčavamo čistine jednu za drugom, i kad se nađosmo među vojnicima, dočeka nas aplauz. Ali, i ukor komandira čete: “Pored Oštre stijene danju niko pametan ne prolazi!” Dobro, moj komandire!

Pažnju mi privlači golobradi mladić–dečak? Pitam: “Kako se zoveš, koliko imaš godina i na kojoj si dužnosti?”

“Gospodine pukovniče, zovem se Almir Dedić, zovu me Aljo, imam punih 18 godina, nišandžija sam na puškomitraljezu!”, ne zamuckujući, vojnički raportira mladić. Pravi, pravcati vojnik!
Komandir dopunjava: “Otac mu je Šaćir, ima još dvojicu sinova, Đanku i Sudu. Čitava je porodica na prvoj liniji!”

Čestitam Almiru i molim ga da moje pozdrave i čestitke prenese babi i braći. Borka beleži ovaj kuriozum i komentariše: “Ovo je prava priča za radio! Neka postidi one dolje, u gradu, što se drže podruma i za majčine ili ženine skute”.

Vraćamo se vododerinom u grad. Džumhur se raspituje za našeg zajedničkog poznanika, oficira Radovana Miletića, sa službe u kasarni “Maršal Tito”. “Bio je dobar i sposoban starješina, dobar drugar i veliki čovjek. Dolazio mi je u Konjic, u kućnu posjetu. Drag gost!” - evocira Sule sećanja na Radovana.

“Da, bio je!“ – kažem. „Više nije takav. Bili smo veoma bliski, porodično se družili, međusobno poštovali. Imali zajedničke tajne. Zadnji put smo se čuli telefonom 30. maja. Razgovor smo započeli usiljeno i uopšteno. Ono – ‘kako si?’, ‘kako porodica?’, i tako. Dodijalo mi kruženje oko ‘vruće kaše’, pa ga prekinuh pitanjem: ‘Pa, Radovane, šta nam to radite? Da li vidiš šta se dešava u Bosni?’ Čekam odgovor, uzbuđen.

'Ne znam baš sve šta se radi, ali vi ste prvi počeli.’ Kiptim, ali se suzdržavam: ‘Znaš li da nam je grad pod stalnom artiljerijskom vatrom, da je bezbroj kuća i javnih ustanova sravnjeno sa zemljom?’ Mala stanka, pa: ‘Koliko ja znam, vi njih gađate!’ ‘E, baš dobro znaš!’ mislim, a kažem mu: ‘A, ono 27. maja poginu toliko nevinih u Ulici Vase Miskina! Šta o tome kažeš?’ ‘Što se mene tiče nema ni teorijske šanse da tu može pasti granata!’, odgovori i ne zastide se Miletić. ‘Sram te i stid bilo, Radovane Miletiću, kad na taj način govoriš o stradanju građana od četničkih granata’, podviknuh i tresnuh mu slušalicu. Eto, Sule, to je naš drugar Radovan. Onaj što mi se hvalisao 1991.godine kako je po Kordunu i Baniji ‘sređivao ustaše’! “

Umoran, ali zadovoljan zatečenim stanjem u Džumhurovom bataljonu, spustimo se u Konjic. U komandi komandantu i članovima komande saopštih ocenu stanja borbene gotovosti – vrlo dobar! Odredio sam zadatke za poboljšanje borbene gotovosti i borbene discipline. Da, upozorio sam komandanta Džumhura da borci na linijama moraju bolje poštivati maskirnu disciplinu. Bez obzira na ove primedbe ovaj bataljon odskače od klišanjskih, posebno od 2. klišanjskog.

U Delalićevom štabu čeka me novi zadatak. Iz istih stopa moram u Jablanicu - održava se sastanak komandanata štabova odbrane opština. „Zaoštrava se sukob sa HVO-om!“

Odmah krećem i već za pola sata Zerem, u funkciji predsedavajućeg sastanka, saopštava dramatičnu vijest: “Hrvatska vojska i HVO u 16,30 sati napali Prozor! “

Svi smo iznenađeni. Nema podrobnijih informacija o mučkom napadu. Sastanku ne prisustvuje komandant Štaba Prozor, verovatno zbog situacije u toj opštini.

Nalazim se u nezavidnoj situaciji! Kako reagovati i šta reći kad sam ovde samo pet-šest dana. Nedovoljno poznajem situaciju, a zaista ne znam ni kako Sarajevo komunicira sa Grudama? Stotinu je nepoznanica. Delalić mi sugeriše da dam upute komandantima u vezi s užarenom situacijom.

“Ne čekajući informaciju od komandanta Opštine Prozor odmah formirati jedinicu iz jablaničkog i konjičkog štaba do 500 dobrovoljaca, koji će poći u ispomoć Štabu Prozora. Ne sukobljavati se sa HVO, već stupiti u pregovore na najnižim komandnim nivoima. Sprečiti oružano sukobljavanje. Kad se vratim u Konjic, kontaktiraću komandanta Sefera i zahtevati da se problemi reše na nivou civilne vlasti u Sarajevu i Grudama“, izgovaram ove rečenice, a nisam uveren da će se situacija odvijati kako govorim. Meni nije poznata suština odnosa između HVO i Armije.

U povratku do Konjica, Delalić mi objašnjava uzroke i povode ovakvog ponašanja HVO:
„HDZ i HVO uspostavile su vlast u opštinama gde u većini žive Hrvati, ali ne samo tamo. Muslimane prisiljavaju, pod krajnje ponižavajućim uslovima, da pristupe HVO. Sa posla iz zdravstvenih ustanova, škola i drugih institucija otpustili su Muslimane. Direktno ili indirektno vrše pritisak na Muslimane da napuste domove gde su živeli stotinama godina. Granicu Herceg-Bosne su zacrtali na Ivan-sedlu. Imamo podatke da su se Boban i Karadžić dogovorili o podjeli Hercegovine – lijeva obala Neretve, po tom planu, da pripadne Srbima, a desna obala Hrvatima. E, to im nećemo dozvoliti. U Konjicu imaju stožer, gotovo svakodnevno sa njima kontaktiramo. Jedno se dogovorimo, a oni urade ono što ide u njihovu korist. Gdje god posjednu položaj, kao i na Ivan-sedlu, zabodu zastavu sa simbolima Republike Hrvatske. Imam utisak da SDA i HDZ imaju posebne veze i dobro sarađuju, a mi iz Armije o tome ne znamo ništa”.

U glavi mi pravi košmar. Zaokupljen velikim i raznovrsnim problemima vojne odbrane Republike BiH od četničkih hordi, nisam imao vremena, ni interesovanja da pratim zbivanja koja su izmicala tom prvom i osnovnom planu moje aktivnosti. Za mene je odnos hrvatskog i muslimanskog naroda bio prirodan odnos ljudi koje ugrožava isti neprijatelj i sve drugo do zajedničke borbe niti je bilo logično, niti poželjno. Sukobe, kojih sam bio svestan, tretirao sam površno, kao porodične svađe kojih uvek ima i kojih će uvek biti, ali nisu opasne i sudbonosne. Ovo sada je po prvi put odjeknulo u mojoj svesti pravom merom stvari i u meni izazvalo golemu pometnju. Najpre stoga što postajem svestan da se usložnjavaju i onako teške okolnosti borbe protiv srpske ratne mašinerije, a drugo, što se otvaraju novi, neplanirani frontovi i problemi vezani za njih. Ratovati na dve strane u uslovima kada je i postojeće stanje bilo na ivici mogućeg, stvaralo je u meni košmar i budilo crne misli. U pamet mi tek dolazi, kako narod voli da se izrazi, pravo značenje Seferovih povremenih natuknica: “Nama su opasnije ustaše od četnika. Zabiće nam nož u leđa kad nam bude najteže.” Je li ovo početak te zlokobne prognoze?

24.10.1992.
Subota je. Ovaj 24. oktobar postaje sudbonosan dan! Izveštaji iz Prozora iz sata u sat su sve dramatičniji! HVO je postavio ultimatum Opštinskom štabu da preda svo naoružanje stožeru HVO i da se štab i jedinice stave pod komandu HVO. Istovremeno, Štabu je naređeno da na Kupres pošalje 120 boraca, bez oružja i posedne položaje prema srpskoj vojsci.

Drugi podaci koji iz više izvora stižu u centar veze različitog su sadržaja, ali imaju zajednički imenitelj – Hrvatska vojska sa položaja na Makljenu, uz upotrebu čete tenkova, gađa kuće viđenijih Muslimana u Prozoru.

Komandant Opštinskog štaba Prozor Šabić traži pomoć, “bilo kakvu, samo da spasimo Prozor!” - čujem njegov vapijući glas na radio-stanici. Savetujem mu da sačuva ljudstvo, da izvuče stanovništvo iz zone dejstva ustaške artiljerije i tenkova i da odsudno brani položaje na ivici grada.

“Pukovniče, vi ne razumijete situaciju, pa ja nemam čime braniti grad! Nemam ništa od protivoklopnih sredstava, nemam municije!” Javlja se i komandant Gornjeg Vakufa. Zahteva da se odmah pošalje pomoć u selo Meljnik.

“Ovdje je težište ustaškog napada! Ako izgubimo ove položaje, eto ih u dolini Neretvice!” - dramatičnim glasom upozorava.

U nemogucnosti da pružim utešan odgovor, ponavljam i njemu ono što sam savetovao Šabiću. Utehe radi kažem mu da ćemo “poduzeti nešto”, “Sudbina Bosne i Hercegovine sada u vašim rukama!” i sve tako, parola do parole, “šuplja priča”, kako je Talijan uobičavao govoriti.

U 14,00 sati u štab Zejnila Delalića banu komandant OŠ Prozor, kapetan Šabic. Neuredan, fizički izmučen, sa bradom koju nije danima brijao. Srušio se u stollicu, očigledno veoma umoran i odmah započeo usmeni izveštaj.

“Došli su odjednom, sa svih strana. Imaju oko 20 tenkova. Sa Makljena tuku po muslimanskim kućama. Gore kuće i Zejnilovog brata. Među stanovništvom je panika. Vojnike sam izvukao u Šćipe, Kute i Here. Nemamo oružja, municije, hrane. Izbjeglice su sa nama i njih treba hraniti. Situacija je katastrofalna!” - nesređeno govori umorni Šabić.

“Dobro, komandante, a što ćete Vi ovde? Zašto niste sa jedinicom, tamo se vodi borba na život i smrt!?”, pitam ga ljutito, premda mi ga je žao. Ali vojnička pravila nalažu da komandant nikada ne napušta jedinicu, posebno u ovako dramatičnim okolnostima. “Kapetan poslednji napušta brod koji tone!” – kazem svestan da je to glupo.

Šabić odmahnu umornim gestom ruke i neubedljivim rečima procedi: “Došao sam da upoznam svjetsku javnost o genocidu koji se vrši nad Muslimanima!”

“Gospodine komandante, trebali ste poslati nekog drugog za to, vašeg pomoćnika za moral, naprimer. Sada je jedinica ostala obezglavljena!” - ne popuštam u kritici .

Kratko se konsultujemo Zejnil, Vehbija Karić i ja. Donosimo odluku da Zvonko Marić, novinar RTV Bosne i Hercegovine, obavi intervju sa Šabićem i videotonski zapis prosledi u Sarajevo. Zauzeli smo stav da se Šabić, nakon intervua, bez odlaganja odmah vrati u jedinicu u Prozor.

Marić je ubrzo stigao. Šabić govori u kameru nepovezano, ali ipak suvislo, o nasilju koje vrše HVO i HV, o stradanjima Prozorčana, tenkovskom granatiranju i rušenju kuća Muslimana, i o njihovom proterivanju. Apelovao je na međunarodnu zajednicu da preduzme neke mere i spreči novi genocid i etničko čišćenje u Prozoru.

Karić, Delalić i ja kroz kameru TVSA upoznajemo javnost i optužujemo Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane za napad na stanovništvo. Izjavu završavam s uverenjem da će “ovaj nesporazum biti uskoro rešen i da će predstavnici Armije i HVO u toku narednih dana učiniti sve da prekinu sukob između dve stukture oružane sile RBiH.” Svoj optimistični zaključak sam zasnovao na sadržaju Halilovićevog hitnog odgovora na našu informaciju o događanjima u Prozoru. Naime, Halilović, u formi naređenja, određuje grupu oficira da obave razgovor s predstavnicima HVO i reše nastale sporove.

U večernjim satima, u štabu Zejnila Delalića pojavio se Mitke Pirkić, komandant diverzantske grupe “Akrepi”. Uneo je stanovitu nedoumicu izjavom da je sinoć bio u Prozoru (!?), u poseti svojoj porodici. Na našu nevericu odgovara: “Nije baš sve tako kako govori Šabić. Eto, jučer je bilo sve mirno. Nisam vidio ni jednu kuću u plamenu”.

Nismo li primili "zdravo za gotovo" Šabićevo uspaničeno svedočenje i bez potrebe napravili javni demarš svetskoj javnosti? Uskoro ćemo videti. Ne gubim vreme na lamentacije, jadikovanje nikom ne pomaže, nego pristupam izradi naređenja opštinskim štabovima odbrane Jablanice, Konjica i Prozora za brzu reakciju.

Osnovna mi je ideja – što pre uputiti jedinicu mešovitog sastava sa oko 500 boraca iz Jablanice u ispomoć Štabu Prozor. Jedinica treba da izbegne vojno komfrontiranje sa HVO, da zaobilazi naselja sa hrvatskim življem i time da pozitivan doprinos pregovorima sa HVO. Sekretarijat za odbranu opštine Jablanica treba da izvrši prihvat izbeglica iz Prozora i obezbedi im smeštaj i ishranu. Štab u Konjicu treba da uputi jedinicu sa oko 200 vojnika u rejon Hidroelektrane Grabovica, da organizuje odbranu i zaustavi pokret HVO Jablanica dolinom reke Neretve. Ovakva zamisao je proistekla iz obaveštajnih podataka da se jedna jedinica okuplja u Donjoj Grabovici sa verovatnom namerom napada na pravcu Jablanica-Prozor i spajanja sa snagama u Prozoru.

Komanda Prozora ima zadatak da uspostavi celovit, sada razbijeni sistem rukovođenja i komandovanja, da stabilizuje liniju odbrane sela Kuti–Here–Šćite i izvrše prihvat i razmeštaj jablaničke jedinice na terenu. Rok za izvršenje naređenja je 04,00 sata 26.10.1992. godine. Uveren sam da bi se uspešnom realizacijom celokupnog naređenja bitno promenila situacija u Prozoru, a prozorski Muslimani zaštitili od grubog proterivanja sa svojih ognjišta. I HVO bi dobio signale koji bi ga odvratili od sličnih nakana koje pokazuje ove jeseni u Hercegovini.

Komandant Halilović je u kontaktu sa Stožerom HVO u Grudama dogovorio sastanak mešovite vojne komisije u Prozoru 26. Oktobra, koje će predvoditi Arif Pašalić i general Slobodan Praljak. Ovakvom odlukom Halilovića osećam se prikraćeno, mislim da je bilo logike da učestvujem u razgovorima, kao zamenik komandanta ARBiH. Da mi je bilo mesto u delegaciji misli i Delalić „Voleo bih da ste vi sa nama na razgovorima sa ustašama.“ Za ovo nekoliko dana u Konjicu i Jablanici stekao sam uverenje da Zejnil Delalić prema meni gradi visoko profesionalni odnos i da uvažava moju funkciju zamenika komandanta GŠARBiH, što drugi nisu pokazivali.

Te mi noći san dugo ne dolazi na oči. Brojna mi pitanja pritišću svest: “Šta radi Hrvatska vojska u Bosni?”, “Što bi Šabiću, vazduhoplovnom akademcu, jedinom vojno školovanom starešini u Štabu Prozor, da napusti jedinicu u odstupanju?”, “Zašto me Sefer nije uključio u razgovore sa HVO?”, “Ima li on, uopšte, poverenja u mene?” ….