U selu Gorica kod Konjica obilježena 25. godišnjica zločina tkz.HVO-a nad bošnjačkim civilima

KONJIC, (Patria) - U selu Gorica kod Buturović Polja u opštini Konjic obilježena je 25. godišnjica zločina nad bošnjačkim civilima koji su izvršili pripadnici brigade HVO-a Herceg-Stjepan.

Pripadnici HVO-a tog dana su ubili Zaima Kešku, Senada Hanića i Mirsada Gabelu, dok je od posljedica ranjavanja nekoliko dana kasnije u logoru u Buturović Polju preminuo Šefkija Šteta, piše agencija Patria.

Jedinica HVO-a iz konjičke brigade Herceg-Stjepan nekoliko dana nakon zauzimanja i pljačkanja, spalila je selo, a tom prilikom je u porodičnoj kući živa zapaljena starica Đemila Dedić, dok je na pragu svoje kuće ubijena također starica Zejna Zalihić.

Nakon što su spalili selo, pripadnici HVO-a su odveli 137 zarobljenih Goričana u logor HVO-a u Buturović Polju.

Prošle godine je u selu Gorica podignut spomenik ubijenim Goričanima.

Za ovaj zločin ni 25 godina nakon njegovog izvršenja još niko nije procesuriran od strane domaćeg pravosuđa.

Komandir jedinice koja je izvršila zločin bio je Mladen Rako zvani Ribica, komandant brigade Herceg-Stjepan bio je Zdravko Šagolj zvani Piske, dok je upravnik logora u Buturović Polju bio Zvonko Dogan zvani Nono.

GORICA DOZIVA TUŽITELJICU VESNU Autor: Said Šteta

Otvoreno pismo tužiteljici Vesni Pranjić, šefici Odjela za ratni zločin, Kantonalno tužilaštvo Hercegovačko neretvanskog kantona

SAID ŠTETA: Činjenice je da se akteri zločina slobodno šeću, a najodgovorniji u komandnom nizu, zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” primalac je tri mirovine, i uzgaja šipurke nedaleko od porodične kuće u Kostajnici. Poznati su direktni izvršioci i saučesnici zločina, od zapovjednika bojne do sitnih miševa koji su svoju veličinu zla ispoljili nad nedužnim Bošnjacima sela Gorica. Poznat je i zapovjednik logora Buturović Polje, koji je umirovljen od strane susjedne države, kao i čuvari logora. Jedan je policajac u Mostaru, možda baš čuva Vaša ulazna vrata poštovana tužiteljice. Poznati su i mučitelji, od kojih mi se jedan javio putem društvenih mreža.

Poštovana tužiteljice Vesna,
Puno je godina potrošeno u strpljenju, a niko iz tužilaštva ne pokreće zakonsku proceduru utvrđivanja odgovornosti za ratni zločin u selu Gorica, općina Konjic. Pisao sam i obraćao se načelniku Konjica, da za višegodišnje upravljanje gradom dođe bar jednom u selo Gorica i pokaže poštovanje spram žrtvama. Prozivao izvjesnu sudinicu Amru koja je isporučila bezobrazne iznose taksi na privatne tužbe preživjelih logoraša, stanovnika Gorice. Vrijeme je odavno u deficitu, jer su mnogi koji su preživjeli torture i mučenja, otišli sa ovog svijeta. Zato se obraćam Vama, cijeneći da ćete primijeniti naučenu lekciju pravičnosti za zločin, koji su pripadnici HVO brigade “Herceg Stjepan” počinili nad Bošnjacima Gorice, tog kobnog 25.4.1993.godine, kada je njih 137 odvedeno u logor, od djeteta u naručju, do starca na štapu, i šest nevinih ubijeno na kućnom pragu, o čemu je svjedočio Međunarodni crveni krst.

Duboko sam uvjeren da imate više prikupljenih činjenica nego što sam ja kao nezavisni novinar i književnik, prikupio za sve ove godine novinarskog istraživanja o počinjenom zločinu. U dva navrata su uzimane izjave preživjelih logoraša iz Gorice, od strane Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Iste su imale izuzetno teške posljedice za njih, jer su im se iznova vratile potisnute slike mučenja i patnji. Prisustvujem brojnim svjedočenjima, jer sam često u svom rodnom selu Gorica, gdje strpljivo bilježim svaku izgovorenu riječ mojih Goričana, onako utučenih u vremenu nepravde i zaboravljenosti od vlasti. Činjenice je da se akteri zločina slobodno šeću, a najodgovorniji u komandnom nizu, zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” primalac je tri mirovine, i uzgaja šipurke nedaleko od porodične kuće u Kostajnici. Poznati su direktni izvršioci i saučesnici zločina, od zapovjednika bojne do sitnih miševa koji su svoju veličinu zla ispoljili nad nedužnim Bošnjacima sela Gorica. Poznat je i zapovjednik logora Buturović Polje, koji je umirovljen od strane susjedne države, kao i čuvari logora. Jedan je policajac u Mostaru, možda baš čuva Vaša ulazna vrata poštovana tužiteljice. Poznati su i mučitelji, od kojih mi se jedan javio putem društvenih mreža. Odlučio sam da im ne spominjem imena, kako sam to činio proteklih godina, jer mi inficiraju mentalnu ljepotu za pisanu riječ. Pouzdano znam, neki su tragom prekodrinske škole iščezavanja, ašićare umrli, a nisu. Ovo ašićare, prevodim Vam, kao zajebanciju u prikrivanju identiteta, jer se tako proglase mrtvim. Doduše, kao ljudi, oni nisu nikad ni živjeli, pa ih ne želim imenovati u ljudskom obraćanju. Samo im poručujem da ću ostati njihov Simon Vizental dok hodam ovim dunjalukom. O svemu više, pripremam u svojoj knjizi o zločinu u mojoj Gorici. Jer sve se zna i svi znaju o razmjerama zločina, samo Vi još niste istini pogledali u oči! U odbranu ćete spominjati zločin u Trusini! DA! Desio se, i zbog toga kao čovjek jako žalim. Ali za taj zločin izrečena je kazna od 50 godina zatvora, ukupno. Dok za zločin u Gorici, još niko nije dobio ni čvoku, a kamoli da je priveden licu pravde i procesuiran pred sudom.

Poštovana tužiteljice Vesna!
Zarad časnih ljudi, katolika Hrvata, koji nisu uprljali ruke, a koje poznajem, jer nisu bili dio Udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je dirigovao i finansirao tadašnji vrh Republike Hrvatske. Zarad ljudi koje bih još volio vidjeti na cvjetnim livadama mog djetinjstva. Zarad pravde koja bi bar malo uklonila kukolj iza kojeg ostade spaljena Gorica i ubijeni Goričani. Najviše, zarad preživjelih, koji danas umiru usprav, onako zakovanih usta, nijemi od bola i nepravde, molim Vas UČINITE SAMO ONO ŠTO JE ZADAĆA TUŽITELJICE.

Znam da je tužilaštvo i sudstvo u Bosni i Hercegovini pod uticajem politike na svim nivoima ili ti razinama, ali Vas preklinjem kao ženu, koja drži do obitelji, do djeteta, do majke, do oca, do čovjeka kao ljudskog bića, ne podilazite više onom koji izdaje svjedodžbe o legitimnosti Hrvata. Onom, koji se ceri u kameru i kada je ugašena. Onom, koji je prije podne purpurni komunista i negira postojanje Boga, a popodne je najveći Hrvat i katolik od nastanka kršćanstva do danas. Onom, kojem ni kragna za vratom više ne vjeruje niti jednu izgovorenu riječ.

Poštovana tužiteljice Vesna,
Umjesto da slušate gore opisanog i njemu slične, poslušajte savjest ljudskosti, savjest čovjeka. U protivnom ćete slušati krike mojih Goričana. Slušat ćete posljednje dozivanje komšije Mirsada, da mu supruga pazi na djecu dok umire pokošen rafalom nedaleko od kuće. Slušat ćete strašne jauke starice Đemile dok nepokretna gori u porodičnoj kući. Slušat će te krik golobradog mladića Senada kojeg su ubili u borovini iznad sela a potom zapalili. Slušat ćete stravičan jecaj starca, hadžije Šabana, dok mu pred očima ubijaju bolesnu suprugu Zejnu. Slušat ćete plač djece, isprepadanih i gladnih, zatvorenih u logoru, osuđenih da gledaju mučenja svojih najmilijih. Sve ćete slušati! Zato Vas preklinjem, ne klečite pred nakaradnom politikom. Kleknite samo pred Boga, a on je Jedan svima nama, i učinite ono što se zove ČINJENJE PRAVDE, jer Vas Gorica doziva!

Ja se neumorno klanjam Uzvišenom Bogu, i molim Ga, za moje Goričane, koji umorni čekaju pravdu. Posebno molim Uzvišenog Boga dok sjedim u rane sabahe među nišanima ubijenih Goričana. Na kraju se selamim s njima, i svaki put im obećam. “Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati!”

Poštovana tužiteljice Vesna, probudite se već sutra kao čovjek, svjesna, da učinite Bogu drago djelo, jer se ni umrijeti neće moći lahko. Nije to eksurzija na Mjesec! Znaju to oni koji bogohule o spoznaji Boga iza rešetaka.

Bože, ostavi ih tamo, iza rešetaka patnji do sudnjeg dana, i poslije. Amin!

Godišnjica zločina nad Bošnjacima u selu Gorica kod Konjica

Selo Gorica, općina Konjic, udaljeno 2,2 kilometra od Buturović Polja, dva brda ga dijele od sela Trusine a samo jedno od sela Obri. Iz Buturović Polja u selo vodi i jedini put, izgrađen rukama i sredstvima vrijednih mještana. Selo smješteno između brda, onih hercegovačkih, koja ga čuvaše od nevremena ali ne sačuvaše od neljudi.

25.aprila 1993.godine, neljudi a komšije, su tu odmah iza brda u selu Obri, skovali plan, i napali Goricu, u nedjelju ujutro, baš u vrijeme kada jedni ustaju na molitvu a drugi bi se tek trebali spremati, bar je tako bilo prije i trajalo je stotinama godina. Uniformisane komšije iz Obara, pripadnici brigade HVO „Herceg Stjepan“ čiji je zapovjednik Zdravko Šagolj svima poznatiji kao Piske,iz Kostajnice, ali i oni lešinari rata, za ovu priliku i obećanu pljačku naručeni iz zapadne Hercegovine, koje u narodu zovu „škuturi“.

Google Maps content is not displayed due to your current cookie settings. Click on the cookie policy (functional) to agree to the Google Maps cookie policy and view the content. You can find out more about this in the Google Maps privacy policy.

apad na selo tog jutra krenuo je oko 05,30 sati iz zaseoka Sadovi, na brdu prema Obrima, tačnije iz kuće Andrije Merdžo, sina Ruže, zvani Andro. Andro je znao svaku stopu po Gorici, svaku kuću i njen raspored jer je kao siroče sa majkom Ružom više hljeba pojeo na Gorici nego u Obrima, a sad je došao i da se zato osveti.

Pored Andre tu je bio i Vujčević Dragan, zvani Banda koji se cijelo vrijeme smijao maltretiranju njegovih komšija sa kojima je zajedno u školu išao.Hapšenje bunovnog stanovništva Gornje a potom i Donje Gorice, dva zaseoka koja čine selo Goricu, pod zapovjedništvom Rako (Smiljana) Mladena, zvanog Ribica, iz sela Obri, počelo je pokazivanjem svoje okrutnosti , ustaštvom zadojenog Kavelj Zdenka, koji se okitio minjđušama u obliku krsta u oba uha i velikim krstom na lancu oko vrata, koji je zarobljenog Mirsada Gabela sin Ćamila, rafalom pokosio ,između kuće Hanić Ćamila i Mujalo Smaila, dok ga je tjerao da ide ispred i doziva komšije. Tako teško pogođen ustao je i ponovo pao a komšije su ga prenijele u garažu Selme Keško , gdje je u teškim mukama samo pozvao svoju suprugu Rabiju i rekao joj: „ Bija ti si jako mlada, molim te pripazi mi djecu“. Nakon ovog od izvjesnog doktora, navodno je primio injekciju i podlegao.

Nedugo poslije dovučen je i Šefkija Šteta, zvani Šele, ranjen ispod sela na putu dok se kretao u njivu da donese sijeno. Tako ranjen, držan je bez bilo kakve pomoći do odvođenja u logor Buturović Polje gdje je poslije deset dana mučenja i podlegao. Prilikom hapšenja svu okrutnost je pokazao, izvjesni Zdenko Križanac, prema Zahiru Keško ispred njegovih troje malodobne djece, udarajući ga nemilosrdno na sred puta. Isto je prošao i Sako Keško.

Iznad sela, na brdu Padine, ranjen je a potom uhapšen, Salem Šteta od strane Raić Ivana, zvanog Ićo iz Nevizdraka. Na drugom brdu iznad sela prema Trusini, zvanom Trušanska kosa, ubijeni su na svirep način Zaim Keško i Senad Hanić koji je ubijen pa zapaljen na brdu u borovini iznad Duge njive.

U zaseoku Donja Gorica živa je u kući zapaljena, bolesna i nepokretna starica, Đemila Dedić a na vratima porodične kuće, ubijena je, takođe bolesna starica, Zejna Zalihić, zvana Studenka.U tom danu ranjeni su a potom zarobljeni i Murat Pirija zvani Hamo, te Salko Gabela.

Zarobljeni stanovnici Gorice, njih 142, od čega samo tridesetak vojno sposobnih a ostalo žene, djeca i starci, odvedeni su u logor Buturović Polje i to žene, djeca i ranjeni, u Robnu kuću i Privrednu banku preko puta a muškarci u podrum zgrade u kojoj se nalazila i banka, ulaz od strane pošte, natiskani, bez vode i mokrog čvora ne računajući vodu na podu podruma. O uslovima u tom prostoru govori samo jedan podatak, da je bila nagrada kada uspiješ ispružiti noge.U tako skučenom i prenatrpanom prostoru vršena je i mala i velika nužda a onda bi satima molili čuvare logora da im dozvole da iznesu posudu u koju su vršili nuždu, na što su ovi odugovlačili, posprdno da nemaju vremena.

Jedan od čuvara logora bio je i Zvonko Dogan zvani Nono, danas policajac negdje u Mostaru a prije par godina bio je raspoređen na dužnost policajca u Buturović Polju. Intervencijom jednog zatočenika logora Mehmeda Šteta, zvanog Meho koji je pretrpio strašna mučenja i udaranja zajedno sa bratom Šefkijom, koji je podlegao, u prisustvu upravo navedenog policajca, isti je prebačen negdje u Mostar.

Zapovjednik logora bio je Stanić Marko iz sela Vrca, koji danas, po saznanjima, uživa iznimno visoku penziju ili mirovinu, valjda kao nagradu za počinjena zlodjela.

U demonstraciji sile, ustaštva neviđenih razmjera, istakao se i Petar Anđelić zvani Pera, sin Tade, koji je starcu htio izvaditi oko bajonetom za jedan obični ručni sat „Seiko 5“, zatim Krešo Kamilo zvani Kama, sin Veljka, koji je upravo nožem koji nosi isto ime, demonstrirao kako će zaklati dvije žene pored hrasta na sred Buturović Polja na očigled dvije medicinske sestre koje su ostarile radeći tu u ambulanti i još nekoliko žena mještanki koje su se smijale ovom činu.

Da je zločin planski i logor ambijent potpune realizacije planiranog zločina, govori i činjenica, da su te iste dvije zarobljene žene, slali veoma često u susjedno selo Trusina, pod izgovorom da nose „poštu“ , krećući se između linija odbrane Armije i HVO-a, zastrašivanjem pucanjem iznad glava.

Već sam napomenuo da je torturom u logoru koja je trajala svakodnevno, posebice prema pojedinim mještanima Gorice, od udaraca i bez pružanja ljekarske pomoći podlegao Šefkija Šteta, dok je Salem Šteta, pod izgovorom da ide ranjen na previjanje u ambulantu, odvođen na dugotrajno udaranje i mučenje, provlačenjem zavoja kroz prostrijelnu ranu od čega ima trajne posljedice ali je na sreću i voljom Allaha, Jedinog Pravednika, preživio. Teške torture preživio je i Salko Tulić.

Nakon provedenih oko četrdeset pet dana u logoru, putem Crvenog krsta izvršena je razmjena zarbljenika, uglavnom žena, djece i staraca, njih, 109, dok su oni vojno sposobni zarobljeni stanovnici sela Gorica, zadržani u logoru Buturović Polje.

Zarobljeni stanovnici, ne vojnici, jer su zarobljeni na kućnom pragu u svojim avlijama, neki u svojim baščama, ne u Obrima, ne u Trusini, ne na liniji ratovanja, niti na bilo kojoj stopi zemlje koja nije bila njihovo privatno vlasništvo. Oni nisu išli nikome na tuđi prag i nikad i nikom nisu počinili niti trunku zla. Ako neko ima bilo kakva saznanja da su stanovnici Gorice ikom i ikad učinili zla, neka me demantuje.

Neoborive činjenice potvrđuju, bio je logor HVO u Buturović Polju za Bošnjake iz sela Gorica.

Nastavak torture i mučenja na vrelim hercegovačkim temperaturama nije se ništa razlikovao od drugih logora u Hercegovini, kao što su Gabela, Dretelj,Heliodrom i drugi, izuzev po broju. No zločin je zločin bio učinjen jednom čovjeku ili više njih. Kako se stanje na ratištu mijenjalo, nakon nekih sedamdeset dana, počelo je povlačenje HVO-a preko brda Bokševica i odvođenja svog stanovništva, Hrvata. Na putu prema Bokševici povedena je grupa logoraša kao živi štit i to:Zalihić Hamdo, Velić Mumin, Keško Salko, Šteta Salem,Keško Ibrahim i sin mu Emir.

Na putu do sela Kostajnice, smještenog u podnožju Bokševice, zarobljene su vodili, Marko Stanić, zapovjednik logora i Tade Škobalj rođen u selu Prijeslop, tada nastanjen u Buturović Polju. Kako im nije uspjela zamisao da se pomoću živog štita izvuku, zarobljene su pozatvarali u krmetnjake u selu Kostajnica,gdje su isti zatvoreni bez hrane i vode, proveli dvije noći i dan do dolaska jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su ih oslobodili.

Kako su zarobljavanja, ubistva, ranjavanja, paljevine kuća, logor, mučenja, bili u zoni odgovornosti brigade „Herceg Stjepan“ koja je formirana 1992.godine i uz pijanku i muziku postrojena u selu Obri, zapovjednika Zdravka Šagolja, svima poznatijeg kao Piske iz Kostajnice, prijeratnog čestog posjetitelja zatvora zbog svojih kriminalnih dijela, inače vlasnika kafića „Kondor“ u porodičnoj kući u Kostajnici, na mnoga pitanja, upravo on treba dati odgovore tužiteljstvu.

Naravno, na dosta pitanja pored pomenutog, odgovor, kada je u pitanju stradanje stanovnika sela Gorica, može dati i komandant 45. Brigade Armije R BiH, Hasan Hakalović-Haso, koji je imao svoje druženje sa prvopomenutim i prije rata, a nastavio i u ratu, posebno na pitanje pogibije Ćamila Hanića na sred Jablaničkog jezera u čamcu, između Kostajnice i Gorice, nakon povlačenja HVO-a. Ovo svakako jeste predmet pravosudnih organa, tužilaštva prije svega.

U svakom zlu i poneko dobro, poslovično kazano, no ne bi bio čovjek kada ne bi pomenuo i ljude kao što je Kata Blažević, zvana Kaja, koja je nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Poštovala je druge ljude i njihova uvjerenja a zatočenim Bošnjacima, svojim komšijama iz susjednog sela, za Bajram je čak napravila i pitu.Njeno tijelo je pronađeno 8. jula 1993.godine, u vrijeme povlačenja snaga HVO-a, na stočnoj pijaci u Buturović Polju. Svjedoci kažu ubijena, hladnim oružjem, svirepo, od strane svojih sunarodnika, zna se i koga.

Takođe spomenut ću, danas pokojnog Vinka Šekeriju, bačvara ali i njegovu cjelokupnu porodicu koja je pokazala poštovanje prema komšijama u tim teškim trenucima. Na žalost, ovo su rijetki primjeri, ali ne mali da se spomenu.

Da rezimiramo u jednom danu ubijeni su:

Mirsad Gabela,

Senad Hanić (ubijen pa zapaljen)

Zaim Keško.

Zatim, isti dan ranjen a nakon teških muka u logoru Buturović Polje, podlegao

Šefkija Šteta, zvani Šele.

Nekoliko dana poslije, nakon što su opljačkali selo i palili, u porodičnoj kući, živa a nepokretna zapaljena je

starica Đemila Dedić.

Na kućnom pragu ubijena je svirepo, bolesna starica Zejna Zalihić, zvana Studenka.

Nakon torture, ranjavanja i ubistava u selu, u logoru Buturović Polje, ukupno je bilo 137 zarobljenih Goričana, od 179 koliko ih je bilo po popisu stanovništva iz 1991.godine. Logor je evidentiran kao takav od strane Međunarodnog crvenog križa, pod čijim je patronatom izvršena i razmjena jednog broja zarobljenika iz logora, dok je ostatak zarobljenih odveden kao živi štit. Na sreću preživjeli su.

Jedan od čuvara logora bio je i Zvonko Dogan zvani Nono, danas policajac negdje u Mostaru.

Zapovjednik logora bio je Stanić Marko iz sela Vrca, koji danas, po saznanjima, uživa iznimno visoku penziju ili mirovinu, valjda kao nagradu za počinjena zlodjela.

U demonstraciji sile, pokazao se

Petar Anđelić zvani Pera, sin Tade i Marice.

Zatim Krešo Kamilo zvani Kama, sin Velimira, Veljka, isto trgovca, koji je upravo nožem koji nosi isto ime, demonstrirao kako će zaklati dvije žene pored hrasta na sred Buturović Polja.

vrelo: radionasarijec.com tekst "Gorica, zločin o kojem se šuti?" autora Saida Štete