Zatočenički centar HVO-a „Vojno“ nalazio se 20 kilometara severno od Mostara, nedaleko od sela Bijelo Polje i linije fronta između HVO-a i Armije BiH. Služio je za zatočenje bosanskih Muslimana od juna 1993. do marta 1994. godine. Upravnik je bio Valentin Ćorić, dok je zapovednik bio Mario Mihalj, a njegov zamenik Dragan Šunjić, obojica iz 2. brigade HVO-a.

U „Vojno“ su zatvarani pripadnici Armije BiH ali i civili, žene i djeca. Najveći broj zatočenika je u ovom periodu doveden iz „Heliodroma“ i bili su korišćeni za prisilni rad na liniji fronta, čak i tokom unakrsne vatre između HVO-a i Armije BiH.

Zatočenički centar se sastojao od zgrade komande, koje se nalazila u jednoj privatnoj kući i od dve susedne kuće gde su držane žene i deca. Muškarci su bili zatočeni u podrumu jedne od kuća i u garaži koje se nalazila u dvorištu zgrade komande.

Prostorije u kojima su držani zatočenici su bile pretrpane. Ventilacija je bila loša pa nisu imali dovoljno vazduha. Hrane i vode nije bilo dovoljno, pa se dešavalo da zatočenici ne jedu i po 48 sati. Spavali su na podu. Veliku i malu nuždu su morali da vrše u prostoriji u kojoj su spavali.

Stražari su zatočenike šutirali i tukli ih gumenim pendrecima i drvenim predmetima. Podvrgavali su ih elektro-šokovima i često ih prisiljavali da udaraju pesnicama jedni druge. Morali su da prisustvuju pogubljenjima drugih zatočenika. U slučaju vojnog uspeha Armije BiH, primoravani su da piju mokraću i jedu životinjski ili ljudski izmet.

U zatočeničkom centru „Vojno“ ubijeno je najmanje 15 zatočenika među kojima su

Aris Začinović,

Željko Čakalović,

Husnija Ćorojević,

Enver Kajtazi,  

Mustafa Kahvić i

Avdo Jelin.

Zatočenici su u periodu od avgusta 1993. do marta 1994. godine odvođeni na prisilni rad na liniji fronta. Morali su da kopaju rovove, grade utvrđenja i pontonske mostove na Neretvi, bunkere i skloništa. Jednom prilikom, stražari su na zatočenike tokom obavljanja prisilnog rada otvorili vatru iz automatskog oružja. Tokom obavljanja radova na području oko „Vojnog“

ubijeni su Mensud Dedajić i Hamdija Tabaković.

Zatočenički centar „Vojno“ je rasformiran u martu 1994. godine, po potpisivanju Vašingtonskog mirovnog sporazuma između Republike Hrvatske, predstavnika bosanskih Hrvata i Republike Bosne i Hercegovine i tada su zatočenici pušteni na slobodu.

Hamdija Tabaković

Bosanski Musliman iz Žepče, sajdžija i sportista. Uhapšen je tokom juna 1993. godine i od tada je kao zatočenik prošao kroz: logor „Vitina-Otok“ kod Ljubuškog, Zatvor u Dretelju, Vojnu bolnicu u Čapljini, „Heliodrom“ i zatočenički centar „Vojno“ u mostarskom naselju Bijelo Polje. Hamdija Tabaković je izdvojen iz grupe zatočenika u logoru „Vitina-Otok“, tučen i nakon toga odveden iz logora. Ubijen je krajem 1993. ili početkom 1994. godine u logoru „Vojno“ kod Mostara. Njegovi posmrtni ostaci su razmenjeni 10.4.1994. , a identifikovani 15.3.2004. godine.

Mujo Kahvić

Bosanski Musliman iz Teslića. Uhapšen je neutvrđenog datuma. Ubijen je u decembru kada je iz zatočeničkog centra „Vojno“ odveden na prisilni rad na liniju fronta u blizini sela Bijelo Polje. Njegovo telo je razmenjeno i identifikovano 10.4.1994. godine.

Hamza Leto

Svedočio je  u predmetu „Radić i drugi“ pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Bosanski Musliman, HVO ga je uhapsio u julu 1993. godine u Počitelju kod Čapljine. Odveden je u Zatvor u Dretelju, a zatim u „Rodoč“ i na „Heliodrom“, odakle je u novembru 1993. godine vođen na prisilni rad u „Vojno“.

U „Vojnom“ je bio zatvoren u podrumu kuće u kojem nije bilo dovoljno mesta za sve zatočenike. Svedoči da ga je više puta prebijao Mario Mihalj. Govori da je odvođen na prisilni rad i da je jednom prilikom na liniji fronta ubijen Hamdija Tabaković. Morao je da pokopa njegovo telo sa ostalim zatočenicima.

Ubijen je i  Mujo Kahvić, kada je zajedno sa svedokom odveden na prisilni rad i tom prilikom ih je jedan od vojnika HVO-a udarao kundakom puške. Kada je došao red na Kahvića, udario ga je, a zatim se izmakao 15 metara i rafalom zapucao na njega. Svedoku je naređeno da Kahvićevo telo ponese do zatvora.

Iz „Vojnog“ je pušten pre aprila 1994. godine.

Havdo Jelina

Bosanski Musliman, uhapšen je u Mostaru 30. 6.1993. godine. Preminuo je u zatočeničkom centru „Vojno” od posledica premlaćivanja 8.9.1993. godine. Njegovi posmrtni ostaci su razmenjeni i identifikovani 25.4.1994.

Svedok AD

Svedočio je u predmetu „Radić i drugi“ pred Sudom Bosne i Hercegovine

Bosanski Musliman. Uhapšen je neutvrđenog datuma i odveden na „Heliodrom“, odakle ga je Emir Brekalo u avgustu 1993. godine odveo u „Vojno“, gde je proveo 13 dana. Svedoči da je svakodnevno odvođen na prisilni rad kod Zalihića kuće i Buconjića kuće, gde je kopao rovove i pravio bunkere.

Svedoči da je sa njim dovedeno oko 30 do 40 zatočenika i da su im Mario Mihalj i Dario Šunjić tražili da se predstave. Palicama su udarali svakoga ko bi prvo rekao prezime pa ime. Tada je Mario Mihalj pretukao Havdu Jelina, posle čega nije mogao da se digne na noge niti da sedi, ležao je na podu i jecao. Preminuo je tri dana kasnije. Svedok AD ga je sahranio.

Svedok 152

Svedočio je u predmetu „Radić i drugi“ pred Sudom Bosne i Hercegovine

Bosanski Musliman, uhapšen je kao maloletanik (17), 11.10.1993. godine u svom stanu u Mostaru i odveden u „Vojno“. Po dovođenju, stražari su ga odveli kod Maria Mihalja i Dragana Šunjića na ispitivanje. Kada je pogrešno rekao datum rođenja, počeli su da ga tuku, onesvestio se od udaraca i tom prilikom su mu izbili tri zuba.

Svedoči da ga je Mario Mihalj mučio elektro-šokovima spajajući mu žice na prste ruku. Kada je zamolio da ga više ne muče već da ga ubiju, Mario Mihalj mu je rekao da se sam ubije, nudeći mu pištolj i nož. Potom je odveden u samicu gde ga je sutradan Mario Mihalj šišao nožem i primoravao ga da pije tečnost iz kante u kojoj je vršio nuždu. Pošto je odbio, Mihalj je prosuo kantu sa fekalijama po njemu.

Dragan Šunjić ga je jednom prilikom terao da radi sklekove, a zatim da peva „ne volim te Alija zato što si balija“. Opisuje da mu je Mario Mihalj nožem otkinuo svu dugmad sa košulje, a zatim mu zario nož u ruku.

Razmenjen je sa grupom žena i dece 2.12.1993. godine.

Enver Kajtazi,

Bosanski Musliman iz Mostara. Uhapšen je u Čapljini 11.3.1993. godine.

Husnija Čorojević ,

Bosanski Musliman iz Mostara. Bio je pripadnik Armije BiH. Uhapšen je u Čapljini 7.7.1993. godine.

Aris Začinović,

Bosanski Musliman, uhapšen u Mostaru 30.6.1993. godine.

Početkom septembra 1993. godine, dovedeni su iz „Heliodroma“ u „Vojno“. Dana 8.9.1993. godine, odvedeni su sa još nekoliko zatočenika na prisilni rad na liniji fronta u blizini sela Bijelo Polje gde ih je ubio Mario Mihalj, tako što im je nožem prerezao vrat. Njihovi posmrtni ostaci su identifikovani i razmenjeni 25.4.1994.

Svedok AB

Svedočio je u predmetu „Radić i drugi“ pred Sudom Bosne i Hercegovine

Bosanski Musliman. HVO ga je uhapsio 4.9.1993. godine i odveo u „Vojno“.

Svedoči da je četvrtog dana odveden sa još nekoliko zatočenika na prisilni rad u Mostar da kopaju rovove. Tom prilikom je snajperom pogođen vojnik u pratnji Marka Radića i svedok je sa još nekoliko zatočenika bio zadužen da odnesu vojnika u ambulantu. Pošto je vojnik ubrzo preminuo, zatočenici Enver Kajtazi, Husnija Čorajević, Željko Čakalović i Aris Začinović i svedok AB su optuženi za njegovu smrt, pa su ih Mario Mihalj i još nekoliko vojnika HVO-a odveli u obližnju garažu i tamo šutirali, udarali rukama i pendrecima. Kada se Enver Kajtazi onesvestio od udaraca, Mario Mihalj je izvukao nož i

naredio im da se okrenu ka zidu, a zatim je svedok čuo krkljanje. Pošto su nastavili da ih tuku, sledeći se onesvestio Husnija Čorajević koga su ubili na isti način. Svedok opisuje da su zatim vojnici izašli iz garaže i da su tada Aris Začinović i on odlučili da pobegnu, dok je Željko Čakalović ostao. Tokom pokušaja bega svedok je ranjen u levu ruku, dok je Aris Začinović uhvaćen i zaklan. Krio se u kanjonu Neretve narednih 13 dana dok ga nije pronašla Armija BiH.