VITEZ

Stari Vitez- neosvojivi bedem dušmanima

U odbrani Starog Viteza učestvovalo preko 300 boraca i skoro godinu dana nisu ustuknuli pred daleko opremljenijim neprijateljem koji je u svojim rukama držao i tvornicu eksploziva Princip. Kad se uzme u obzir površina koju su čuvali taj nepuni kvadratni kilometar teritorije u srcu Viteza nije bilo nimalo lahko odbraniti, posebno kad znamo da pri prvom napadu nije bilo nikakvih uspostavljenih linija odbrane.Linije su uspostavljane prvog i drugog dana i čuvane sve vrijeme okruženja.

Možete samo zamisliti koliko je napora bilo potrebno uložiti da se braniš i pri tome praviš liniju odbrane od oskudnih materijala koji su nam bili dostupni. Odlično se sjećam tih prvih dana kada su neustrašivi borci kopali tranšee i pravili zemunice a istodobno odolijevali napadima. Čak sam i ja učestvovao u kopanju tranšea u blizini moje kuće, kako bih makar malo olakšao momcima koji su tu neprestano držali liniju odbrane. Ti tranšei i zemunice, uspostaviće se kasnije bili su odličan način utvrđivanja linije i odbrane od tkz.HVO-a.

Ono što je fascinantno u cijeloj priči odbrane naše tri mahale jeste naša volja za preživljavanjem. Ali ništa nije slučajno i sve se dešava s Njegovim određenjem i On je taj koji opskrbljuje svoje robove.

Naime, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, mogli smo čuti iz raznih krajeva naše domovine kako narod gladuje, kako nema dovoljno ni brašna a kamo li nekih drugih prehrambenih artikala.

A kako smo mi preživjeli?

Allah dade da netom prije napada na Bošnjake Viteza, neka humanitarna organizacija posla deset tona sjemenskog krompira koji uskladištiše u Starom Vitezu. Također Merhamet dobi deset tona brašna, leće, ulja i ostalih osnovnih prehrambenih artikala, i sve to bi lagerovano u našim mahalama.

Allah dade da se ovčari, Fuško Naim i Hamid sa svojih 270 ovaca zadese u Starom Vitezu i onog prvog jutra napada. HVO bi ubijao ovce kad god bi imao priliku, iz zabave, a nama običnom svijetu njihovo meso u tim danima bilo je vrjednije od zlata.

Što se tiče vode, veliki broj domaćinstava u svojim avlijama i dan danas ima bunar ili ručnu pumpu za ispumpavanje pitke vode, tako da smo i s te strane bili obezbjeđeni. Kako rekoh sve se dešava s Njegovim određenjem.

Pošto je u Starom Vitezu bilo dosta vojnika koji su protjerani iz Novaka i onih koji su iz drugih mjesta u Vitezu, a zadesiše su na dužnosti u policiji i vojnoj policiji, ova hrana bješe presudna ne samo njima nego svima.

Vrijedne žene Bedra Haračić, Biha Sadibašić, Mejra Jašarević, Latifa Sivro i mnoge druge kojih se ne sjećam svakodnevno su kuhale obroke za vojnike koji su nas čuvali.

Eto tako jedna mala, brojčano beznačajna skupina ostade neosvojivi bedem dušmanu kojem ostadosmo trn u oku do danas.

Eto tako preživjesmo.

Nedžad Abdić, Sarajevo, 09.02.2020. godine.

USTAŠKE ZASTAVE U VITEZU

Vitez 2020 po zastavi NDH jasno je šta hrvati žele u BiH

Bili su samo djeca…

“Riječ je o porodici iz mjesta Nadioci.

Tokom akcije HVO-a 16.aprila 1993. godine. Vjerovatno kada su vidjeli da su sela počela

da gore, pokupili su djecu, sjeli na traktor i krenuli su prema

mjestu Gruber i Zenici, kako bi se spasili. Dočekani su od strane

HVO i svi su pobijeni, uključujući djecu: Melisa (8), Nermin (12) i Sead (14). Kompletna porodica je uništena. Emsada Salkića sam

poznavao. Bio je ugledni čovjek, trgovac. Znam njegovo porijeklo.

To je fina i čestita porodica“, kazao je ranije za Radiosarajevo.ba iz predsjednik Udruženja žrtava „16. april“ iz Ahmića, Atif Ahmić.

Na udaru bojovnika HVO-a porodica Salkić je bila i nešto prije

masakra u Ahmićima.

Naime, u februaru 1993. Tomislav Cicko Bralo na svirep način
je ubio i spomenutog Esada Salkića u njegovoj kući u Nadiocima,
što bilježi historičar, dr. Amir Kliko u knjizi "Rat u srednjoj Bosni
1992.-1994."

General Tihomir Blaškić se tada izvinio za ubistvo Esada
Salkića. Rekao da Bralo „već dva mjeseca nije pripadnik HVO-a,
da će bit uhapšen i suđen“. Međutim, Bralo je pušten upravo 15.
aprila 1993., da bi dan kasnije činio zvjerstva u Ahmićima! Dva
mjeseca nakon zločina za koji se Blaškić, dakle, izvinio,
ubijena su i Esadova djeca, maloljetni Adis i Adisa, koji će,
danas, također, biti ukopani.

Zašto su prebačeni u Mostar?

U petak, 4. aprila ove godine potvrđen je identitet i braće
Čerimić, također iz mjesta Nadioci kod Viteza, Edina rođenog
1976. godine i njegovog tri godine mlađeg brata Elvedina
(1979).

"Gotovo svi Bošnjaci iz sela Nadioci, koji su tu živjeli sa
komšijama katolicima, pobijeni su tih dana. Ostala jedna porodica Čemirmića“, pojašnjava nam Atif.

Posebno je indikativna i nadasve tragična priča o tome kako
su Salkići i ostali iz Viteza završili na lokalitetu Međine kod
Mostara!?

"Žalosno je što se to odigralo. Mi smo imali dojavu od mještana
Nadioka, katolika, prije par godina da se oni nalaze na jednoj
lokaciji. Obavijestili smo gospodina Amora Mašovića.

On i njegov tim su izašli na teren, ali nisu našli ništa. Lokacija
je sto posto bila tačna, ali su u međuvremenu posmrtni ostaci,
očito, iz Viteza prebačeni u Mostar, u zajedničku grobnicu Međine - da se uklone tragovi zločina...“, objašnjava nam Ahmić.

Na pitanje kada se to dogodilo, odgovara da je riječ o
početku 2000-tih.

Ubili više od 20 ljudi

Udruženje žrtava iz Ahmića potražuje ukupno 22 žrtve. S novim ekshumacijama taj broj je smanjen. Žrtve nastavljaju tražiti...

U knjizi "Genocid u Ahmićima 1993." autor Rasim Muratović
donosi iskaze svjedoka. Jedna od njih, Abdulah Ahmić, je
potvrdio saznanja i o ubistvima civila u mjestu Nadioci.

“Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi,
među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili“, rekao
je.

Ko stoji iza ovih zločina? U spomenutoj knjizi “Rat u srednjoj
Bosni 1992.-1994.” dr. Kliko bilježi da su jedinica Jockery iz
Busovače i jedinica 4. Bojne Vojne policije HVO "brzo ovladali
Ahmićima i Nadiocima nakon čega je počeo pokolj nad
bošnjačkim stanovništvom”.

“Nisu poštedjeli nikoga. Klali su, strijeljali i žive spaljivali
pripadnike ARBiH, žene, djecu, starce i invalide. Ubili su 116
civila i pripadnika ARBiH“, zaključuje Kliko.

Ekshumacija i identifikacija su, nažalost, potvrditi ove navode.

Nastavljači tragičnih politika

Zločini u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu (Vareš) i okolnim
mjestima srednje Bosne, potom, recimo, pakleni plan HVO-a da u
Starom Vitezu detoniraju cisternu punu eksploziva u namjeri da
ga potpuno unište (o čemu je potresno pisao Dragan Bursać),
zajedno sa kasnijom pogibijom osmero hrvatske djece u
Vitezu od granate s položaja Armije RBiH, a da ne govorimo
o Prozoru, Gorenjem Vakufu, Mostaru, Stocu, Čapljini,
odnosno Trusini, Grbovici, Uzdolu… (jer zločin je zločin)
ispisuju priču o pogubnosti sukoba tokom 1993. i 1994. na
širem području Hercegovine i srednje Bosne.

On je, kao je potvrdo i Tribunal u Hagu, prije svega, bilo posljedica tragičnih fantazmi „arhitekte UZP-a“ hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (kojeg ovih dana veličaju i u Europskom parlamentu!?) njegove politike stvaranja etnički čistih područja putem „udruženog zločinačkog poduhvata“, s učešćem Hrvatske vojske (HV). To je, kao i danas, bio nadasve izraz političkog uvjerenja da Bosna ne može opstati kada se „hrvatske i srpske škare spoje“, te da se trebaju praviti nekakve granice „za povijest“. Užasno je da nastavljači takvih politika postoje i danas Hrvatskoj i BiH, te ne mogu i ne žele da spoznaju ove istine i tragičnosti tog puta za građane ove zemlje, ma kako se zvali. Ova priča i nastaje da bi ukazala na zastrašujuće razmjere širenja mržnje i opasnih političkih fantazmi, jer to neminovno vodi u zlo.