GENOCID U STOCU 04.08.1993.

Emir RAMIĆ: Agresija Republike Hrvatske na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu obilježena je represivnim mjerama prema Bošnjacima i ostalim koji nisu bili Hrvati, diskriminacijom, zastrašivanjem, hapšenjem uglednih ljudi, istjerivanjem iz stanova, terorisanjem i ubijanjem, pljačkom i progonom. HVO je vojnom silom preuzeo kontrolu nad općinskim vlastima, smijenio je sve nehrvate i otpustio s posla. Hercegovačka preduzeća, u Mostaru, Stocu, Neumu, Čitluku, Prozoru i Čapljini, prešla su u ruke Hrvata. Uspostavljena je kontrola nad medijima, uvodena hrvatska valuta i hrvatska nacionalna obilježja. Općina Stolac se nalazi na jugozapadu Bosne i Hercegovine, na rijeci Bregavi, pritoci Neretve, u zaleđu Neuma, na raskršću puteva za Bileću, Ljubinje i Trebinje, Čapljinu i Mostar. Po Popisu stanovništva iz 1991. Općina Stolac je imala 18.681 stanovnika, od čega 8.101 Muslimana (Bošnjaka), 6.188 Hrvata, 3.917 Srba, 307 Jugoslavena i 167 Ostalih.

Srpsko-crnogorski agresor je od druge polovine septembra 1991. okupirao istočnu Hercegovinu, uključujući i Stolac, te značajno područje Mostara (lijeva obala Neretve). Nakon operacionalizacije dogovora Tuđman-Milošević (Karađorđevo 26. mart 1991.), odnosno Karadžić-Boban (Graz, 6. maj 1992.) o podjeli Bosne i Hercegovine, jedinice Vojske Jugoslavije su obustavile borbena dejstva na tom području Hercegovine, počinju političke, vojne i druge pripreme za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima na području Stoca i šire od strane Republike Hrvatske. Kada je 18. novembra 1991. proglašena paradržavna tvorevina Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, od strane političkog i vojnog vrha Republike Hrvatske kao proizvod agresivne politike i dogovora o podjeli BiH, Stolac ulazi u njen sastav, iako su Hrvati predstavljali manjinu u toj općini.

Republika Hrvatska, predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom, u skladu sa njenim velikodržavnim projektom (velike Hrvatske), u prvoj polovini 1993. započinje agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Peta kolona pod okriljem “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne” i HVO-a kreće u svoj krvavi pohod na dojučerašnje komšije. Započinje otimanje tuđe zemlje (BiH), brutalna ubijanja, hapšenja, miniranja i paljenja, protjerivanja i pljačkanja. Po uzoru na naciste Hrvatska je formirala koncentracione logore, u koje su deportovani Bošnjaci iz čitave Hercegovine, a naročito iz Stoca, Dubravske visoravni (sva sela u trokutu Mostar – Čapljina - Stolac, pa do Neuma), Višića, Gabele, Ljubuškog, Vitine, Čapljine, Mostara, Prozora, itd. Agresija Republike Hrvatske na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu obilježena je represivnim mjerama prema Bošnjacima i ostalim koji nisu bili Hrvati, diskriminacijom, zastrašivanjem, hapšenjem uglednih ljudi, istjerivanjem iz stanova, terorisanjem i ubijanjem, pljačkom i progonom. HVO je vojnom silom preuzeo kontrolu nad općinskim vlastima, smijenio je sve nehrvate i otpustio s posla. Hercegovačka preduzeća, u Mostaru, Stocu, Neumu, Čitluku, Prozoru i Čapljini, prešla su u ruke Hrvata. Uspostavljena je kontrola nad medijima, uvodena hrvatska valuta i hrvatska nacionalna obilježja.

Dana 15. aprila 1993. vlasti paradržavne tvorevine Herceg-Bosne su donijele naredbu kojom su zabranile da na područje općine Stolac ulaze vozila sa oznakama Armije RBiH, čime braniocima RBiH nije dozvoljen boravak na tom području. Na osnovu toga je 23. aprila 1993. godine uhapšen komandni sastav brigade „Bregava“ i odveden u logor kasarne u mjestu Grabovine kod Čapljine. Nastavljeno je sa hapšenjem uticajnijih i uglednijih Bošnjaka na cijelom području općine Stolac. Brojni muškarci, među kojima starci i dječaci, odvedeni su u logore širom Hercegovine, njihove porodice, žene i djeca protjerani iz svojih domova u zaleđe Mostara i prema Blagaju, a nakon toga je opljačkana i uništena njihova imovina. Tako su srušene cijele ulice i čaršije, vjerski objekti i sve građevine koje su bile spomenici kulture, čak i svi objekti koji su samo arhitektonski podsjećali na orijentalni stil gradnje. U ovom planiranom rušilačkom pohodu HVO-a, HV-a, najgore su prošli gradovi Mostar, Stolac, Prozor i Počitelj, jer su oni bili biseri Hercegovine i muzeji pod vedrim nebom, sa neprocjenjivom graditeljskom baštinom od Ilira, antike, srednjeg vijeka, osmanskog i austrougarskog perioda, pa sve do znamenja iz NOB-a i s kraja prošlog stoljeća. Razmjere zločina nad ovim gradovima su nesagledive, u trenu su izbrisani tragovi civilizacije i umijeća čuvenih svjetskih graditelja i majstora. Nestajale su građevine, mostovi, galerije, muzeji, rimski mozaici, spomenici, škole, džamije, medžlisi, hamami, groblja, biblioteke, privatne zbirke nakita, ručnih radova, umjetničkih djela i knjiga...

U Stocu je srušeno jezgro grada - stara čaršija sa tepom (tržnicom), kulturno-istorijski kompleks Begovina, sve četiri džamije (Alipašina, Careva, Uzinovićka i Ćuprijska), galerija “Branko Šotra”, Turkovića kula, Đulhanumin konak, kompleks Ada i Behmenluk, spomenik graditeljskog naslijeđa visoke kategorije Hamam iz 17. stoljeća, Gradska kafana, gradske cjeline Ćuprija, Podgrad, Zagrad, Uzinovići i sve građevine koje su plijenile svojom ljepotom. Od srpskih granata ispaljenih sa Hrguda u ljeto 1992. je izgorio prelijepi hotel “Bregava”, napravljen po projektu vrsnog arhitekte Zlatka Ugljena. U svojoj stoljećima dugoj istoriji, od Ilira, Grka i Rimljana pa do novijih vremena, Stolac nije zapamtio takva razaranja - divljački je rušen ovaj biser Hercegovine. “I ovo je Hrvatska” i “Dobrodošli u hrvatski Stolac”, ostalo je zapisano na kapiji Stoca.

Svi Bošnjaci, muškarci, stolačke općine, uhapšeni su i odvedeni u brojna mjesta zatočenja, odakle su zatočenici deportovani u druge logore po Hercegovini, od Dretelja, Grabovine, Gabele, Heliodroma do Ljubuškog. Prošli su najgore torture i zlostavljanja. Koštana bolnica u Stocu, nekad čuvena po liječenju koštanih oboljenja, 1993. pretvorena je sabirni logor. Kada su 1993. iz tog medicinskog objekta iseljeni svi bolesnici, a useljeni pripadnici Vojne policije HVO-a, bolnica je, kakve li ironije, umjesto liječilište, postala mučilište za građane bošnjačke nacionalnosti Stoca i okolnih sela (Aladinići, Pješivac, Greda, Prenj, Rotimlja, Borojevići...). Tokom ljeta i jeseni 1993. zatočenici su saslušavani, a potom mučeni i maltretirani, nakon čega su mnogi od zadobijenih povreda i umrli. Kroz taj logor je prošlo 3.500 ljudi.

U Općini Stolac je ubijeno preko stotinu Bošnjaka. Kroz logore su prošli skoro svi muškarci Bošnjaci.

Izvori naučnih saznanja:
1. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
2. Institut za istraživanje genocida, Kanada
3. Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije
4. Međunarodni sud pravde