Mučki napad tkz.HVO-a na Prozor:

Početak u Hagu presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata

Napad je počeo 23. oktobra 1992., tokom sastanka između HVO-a i Armije RBiH u Prozoru, na kojem je traženo od muslimanskih vlasti da se stave pod političku i vojnu vlast HZ HB i HVO-a. Međutim, “oko 15:00 sati, u pauzi tokom sastanka, HVO je, uz pomoć HV-a, napao grad Prozor tenkovima, artiljerijom, snajperskom vatrom i oklopnim transporterima”. Na grad je palo više od 1.500 projektila, a u sedmici koja je uslijedila, vojnici HVO-a polili su benzinom i zapalili oko 75 kuća u vlasništvu Bošnjaka.
Dan nakon napada, 24. oktobra 1992. navečer, zapovjednik Željko Šiljeg “primio je izvještaj brigade ‘Rama’ po kojem HVO ima kontrolu nad gradom Prozorom i nad područjem Ramskog jezera, i u kojemu stoji da su ta dva rejona ‘etnički čista – muslimansko stanovništvo je pritvoreno ili pobjeglo.’”
Odmah su otvoreni konc-logori za Bošnjake u Rumbocima, Stojčevcu, te u brojnim halama i školama, gdje je HVO mučio bošnjačke civile, likvidirao ih, a žene silovao. U ovom brutalnom i iznenadnom napadu, te u konc-logorima ubijena su 122 bošnjačka civila.
Pored prozorske brigade HVO-a Rama, u napadu na Prozor je učestvovala i brigada Eugen Kvaternik, koja je dobila ime po ustaškom nacističkom zločincu iz Drugog svjetskog rata.
Zločini u Prozoru dio su optužnice Prlićevoj grupi za udruženi zločinački poduhvat.
I pored stravičnog granatiranja bošnjačka sela Here, Kute i Šćipe su se odbranile. Stotine bošnjačkih domova je spaljeno, a sve džamije po okolnim selima u uništene.
Zabilježen je i jedan razgovor između komande i artiljerca. Artiljerac je dobio koordinate, ali je ipak promašio: „Kakav si ti ustaša kad od prve ne možeš pogoditi džamiju“, prigovorio mu je komandant. U isto vrijeme HVO i neke jedinice regularne Hrvatske vojske napadali su Gornji Vakuf. Moćna artiljerija je stigla iz Hrvatske pa je sravnjeno nekoliko stotina kuća i u Prozoru i u Gornjem Vakufu. Artiljerijsku pomoć HVO-u u napadu na Prozor i Vakuf davala je i srpska haubička artiljerija sa oboda Raduše.
U Drugom svjetskom ratu, u Prozoru su četničke jedinice Draže Mihailovića napravile jedan od većih masovnih pokolja. Prema izvještajima četničkih komandanata „zapaljeno je 15 sela i zaklano 2000 šokaca i muslimana“. Sada su jedinice HVO-a imale podršku Vojske RS u napadima na Bošnjake.
Dakle, puno prije općeg napada HVO-a na Armiju RBiH napadani su
Novi Travnik u junu 1992.,
Prozor i Gornji Vakuf u oktobru 1992.
i opet Gornji Vakuf početkom januara 1993. godine.
Bilo je očigledno da su napadi planirani i dirigirani iz Zagreba. Dokaz tome nisu samo jedinice i artiljerijska podrška koja je prebacivana iz susjedne države. Jedan znakovit susret sa Tuđmanom u Zagrebu opisao je Bernar Kušner. Bio je 18. januar 1993. godine i već desetak dana trajali su napadi HV i HVO-a na gradić Gornji Vakuf. Kušner je zatražio od Tuđmana da zaustavi napade na Gornji Vakuf. Hrvatska vojska i HVO su žurili da osvoje Vakuf i spoje zapadnu Hercegovinu sa srednjom Bosnom.
Kušner se sjeća: „Tuđman je ustao i na telefon izdao par odsječnih naredbi“… „Polagano, vrlo polagano, pokretima nalik na automat, vraća se do svog mjesta, sjeda i kaže: ‘Eto gospodine Kušner, možete biti zadovoljni, zaustavio sam rat. To je moj poklon koji vam dugujem“.
Onaj ko je telefonom mogao da zaustavi rat, zasigurno ga je i počeo. I taj je bio gospodar rata. Sve ostalo su pokušaji revizije historije.
BHVijesti / A. K. / Novikonjic.ba

Selo Klek nakon spaljivanja od strane HVO-a 1993 .god. Hrvatske snage su potpuno uništile sljedeća bošnjačka naselja:

Tošćanica, Lizoperci, Grevići, Gračac, Ustirama, Heljdovi, Klek, Gračanica, Paroš, Parcani, Gorica, Škrobućani, Munikoze, Prajina, Donji i Gornji Krančići, Lug Donji i Gornji Višnjani, Blace, Here, Lapsunj, Kovačevo Polje, Varvata ,Orašac i Donja Vast

Tenkovi tkz.HVO na nedužni narod
Tenkovi tkz.HVO na nedužni narod

ČINJENIČNI ZAKLJUČCI U VEZI SA ZLOČINIMA POČINJENIM U OPŠTINAMA I ZATOČENIČKIM CENTRIMA 

Dio 1: Opština Prozor

 

1. Ovaj dio presude uglavnom se odnosi na zločine počinjene od oktobra 1992. u gradu Prozoru i u više okolnih sela. Tako se u paragrafima 45 do 50 Optužnice navodi da su se od avgusta do oktobra 1992. povećale napetosti između HVO-a i ABiH; da su 23. oktobra 1992. snage HercegBosne/HVO-a napale Muslimane u gradu Prozoru, te da su opljačkale, spalile i uništile domove i drugu imovinu Muslimana; da su 24. oktobra 1992., pokrenule val hapšenja muškaraca Muslimana i zatočile ih u osnovnoj školi u Ripcima gdje su neke od njih pretukle; da su oko 24. oktobra 1992. napale selo Paljike, uništile kuće i imovinu u vlasništvu Muslimana, zatvorile Muslimane u jednu kuću, a potom otvorile vatru i bacile ručne bombe u tu kuću, ubivši dvoje od tih civila, te da su u novembru 1992. snage Herceg-Bosne/HVO-a nastavile maltretirati i proganjati stanovnike, bosanske Muslimane opštine Prozor. U paragrafima 51 do 53, tužilaštvo tvrdi da su približno od 17. do 19. aprila 1993. snage Herceg-Bosne/HVO-a napale nekoliko sela u opštini Prijedor i da su u Tošćanici ubijale civile Muslimane; da su, počev od ljeta 1993. godine, organi vlasti HercegBosne/HVO-a dopuštali Muslimanima da ulaze u opštinu Prozor, izlaze iz nje ili se kreću unutar opštine samo uz dozvolu organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a; da su od juna do sredine avgusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a napadale civile Muslimane, i uništavale i pljačkale njihovu imovinu u više drugih sela u opštini, da su ubile šestoro civila Muslimana koji su se skrivali na području Prajina i Tolovca, da su spalile ili teško oštetile džamije u Skrobućanima i Lizopercima, kao i zgradu Islamske zajednice u gradu Prozoru. Tužilaštvo takođe navodi u paragrafima 54 do 59 Optužnice da su od proljeća 1993. pa do kraja te godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a hapsile muškarce Muslimane, i odvodile ih u razne zatočeničke centre u opštini Prozor, te da su fizički zlostavljale zatočenike, od kojih su neki odvedeni i niko ih više nikad nije vidio; da su počev od jula 1993., neki zatočenici premješteni u druge zatočeničke centre u Ljubuškom, na Heliodromu, u Dretelju i Gabeli; da su zatočenike primoravale na prisilni rad te da su neki zatočenici poginuli ili su bili povrijeđeni dok su bili na prisilnom radu; da su zatočenici često premlaćivani, ponižavani, a u nekoliko navrata prisiljavani na seksualni čin; da su 31. jula 1993., ili oko tog datuma, snage Herceg-Bosne/HVO-a odvele oko pedeset zatočenika na liniju sukoba na Crnom vrhu, na planini Makljen, te da su snage Herceg-Bosne/HVO-a, nakon što su zavezale zatočenike jednog za drugog telefonskim kabelom, otvorile vatru na njih i ubile najmanje dvadeset zatočenika i ranile više njih; da su tokom jula i avgusta 1993. prikupile nekoliko hiljada žena, djece i staraca, bosanskih Muslimana, i zatočile ih u kuće po selima u opštini, u kojima su uslovi za život bili bijedni, te da su ih pljačkale, maltretirale i ponižavale, a žene često silovale; da su te ljude krajem avgusta 1993. snage Herceg-Bosne/HVO-a odvezle kamionima, natjerale ih da pješače prema teritoriji koju je držala ABiH i na njih otvorile vatru, ranivši neke od njih; da su krajem avgusta 1993. i u periodu nakon toga snage Herceg-Bosne/HVO-a nastavile da zlostavljaju i progone muslimanske civile koji su ostali u opštini Prozor, i konačno, da je krajem decembra 1993. većina od 500 do 600 Muslimana koji su još bili u opštini Prozor, bila zatočena u zatvorima ili upućena na teritoriju pod kontrolom ABiH ili pak deportovana u druge zemlje. 2. Tužilaštvo na osnovu ovih navoda optužene tereti za progone (tačka 1), ubistvo (tačka 2), hotimično lišavanje života (tačka 3), silovanje (tačka 4), nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje) (tačka 5), deportaciju (tačka 6), protivpravnu deportaciju civila (tačka 7), nehumana djela (prisilno premještanje) (tačka 8), protivpravno premještanje civila (tačka 9), zatvaranje (tačka 10), protivpravno zatočenje civila (tačka 11), nehumana djela (uslovi zatočenja) (tačka 12), nečovječno postupanje (uslovi zatočenja) (tačka 13), okrutno postupanje (uslovi zatočenja) (tačka 14), nehumana djela (tačka 15), nečovječno postupanje (tačka 16), okrutno postupanje (tačka 17), protivpravni fizički rad (tačka 18), uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno (tačka 19), bezobzirno razaranje gradova i naselja, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom (tačka 20), uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju (tačka 21), oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno (tačka 22) i pljačkanje javne i privatne imovine (tačka 23). 3. Kako bi donijelo odluku o činjenicama koje se navode u Optužnici, Vijeće je analiziralo sveukupne dokaze te je, između ostalog, proučilo viva voce iskaze svjedoka Fahrudina Agića, Zdenka Andabaka, Ivana Bandića, Petera Hauensteina, Omera Hujdura, Safeta Idrizovića, Nijaza Islamovića, Alije Lizde, Ragiba Mulahusića, Herberta Okuna, Zvonimira Skendera, Edwarda Vulliamyja, Philipa Watkinsa, svjedoka BK, BL, BP1 , BR2 , BS, E, kao i svjedočenja optuženih Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka. Vijeće je takođe razmotrilo pismene izjave svjedoka Rudyja Gerritsena, Safeta Idrizovića, te svjedoka BM, BN3 , BO4, BQ, BT, BU, i CC, koje su prihvaćene na osnovu pravila 92ter Pravilnika i nadopunjene njihovim iskazima tokom pretresa. Vijeće je nadalje uzelo u obzir pismene izjave svjedoka Dževada Bečirovića, Nedžada Čauševića,

Šemse Germića, Amira Hadžibegović, Kajdafa Husića, Osmina Osmića 5 , Ibre Pilava, Behaima Šabića, Ibre Selimovića, Hasiba Zečića i Svjedoka DR kao i transkripte iskaza Svjedoka AP i Alistaira Rulea, prihvaćene na osnovu člana 92bis Pravilnika. Konačno, Vijeće je ispitalo velik broj dokaznih predmeta uvrštenih u spis posredstvom tih svjedoka ili putem pismene procedure.6 4. Vijeće će prvo analizirati geografski položaj i strukturu stanovništva opštine (I), zatim njenu političku, administrativnu i vojnu strukturu kako bi upozorilo na kontekst u kojem su se dogodili kriminalni događaji za koje se tereti u Optužnici (II). Potom će se baviti događajima koji su prethodili napadu na grad Prozor 23. i 24. oktobra 1992. (III) i, konačno, dokazima koji se odnose na odvijanje kriminalnih događaja u opštini Prozor koji se navode u Optužnici (IV). 

Geografski položaj i struktura stanovništva opštine Prozor 

Prozor − ₣u bosanskom jeziku ime mjesta i opšta imenicağ − poznat i kao "Rama",7 nalazi se na prijelazu iz Hercegovine prema Srednjoj Bosni. 

 

U vrijeme događaja koji se navode u Optužnici, u opštini Prozor bilo je dvadeset pet sela.

Godine 1991., u opštini je živjelo skoro 19.500 stanovnika,

od kojih su njih 63% bili Hrvati, 36% Muslimani te 1% Srbi i ostali.

U gradu Prozoru živjelo je oko 3.565 stanovnika, od kojih su dvije trećine bili Muslimani i jedna trećina Hrvati, Srbi i ostali.

Dana 15. septembra 1993., u opštini je živjelo 19.750 stanovnika, od kojih je njih 3.911 bilo hrvatskog porijekla, pristiglih iz drugih krajeva HR HB.

Dana 10. novembra 1993., u opštini Prozor bilo je 600 Muslimana, od kojih je njih više od pola bilo zatočeno.

Politička, administrativna i vojna struktura opštine 

 

Vijeće će prvo prikazati hrvatske i muslimanske političke, administrativne i vojne organe vlasti u opštini Prozor a potom će detaljnije analizirati oružane snage HVO-a u opštini Prozor tokom perioda u kojemu su se dogodili zločini za koje se tereti. 

 Opšti prikaz političkih, administrativnih i vojnih organa Hrvata i Muslimana

Nakon višestranačkih izbora 1990. godine na kojima je pobijedio HDZ,

 Hrvati iz BiH zauzeli su skoro sve važne funkcije u upravnim organima opštine Prozor, odnosno u vladi i skupštini opštine.

Mijo Jozić postao je predsjednik opštine Prozor.16 9. U aprilu 1992., nakon što je Predsjedništvo RBiH proglasilo neposrednu ratnu opasnost, raspuštena je Skupština opštine Prozor i umjesto nje je uspostavljeno Ratno predsjedništvo koje je brojalo jedanaest članova:

sedam iz redova HDZ-BiH i

četiri iz redova SDA.

Isto tako u aprilu 1992., formiran je TO Prozor. U njemu su bili samo Muslimani. Krajem juna 1992., TO je preimenovan u ABiH.21 11. 

Takođe u aprilu 1992., nakon osnivanja HVO-a HZ HB,22 u opštini Prozor formiran je HVO koji se sastojao se od civilno-političke i od vojne strukture.

 Opštinski HVO Prozora službeno je formiran tek 12. avgusta 1992. odlukom koju je potpisao Dario Kordić, a koja je donesena u ime Mate Bobana.

Za predsjednika je imenovan Mijo Jozić. 

Stipo Ćurić imenovan je za predstojnika Ureda za obranu HVO-a,27 a Ilija Franjić za zapovjednika općinskog stožera HVO-a.2

Oružane snage HVO-a u opštini Prozor

Strahote ,mučenja,silovanja i ubistva u Prozoru

U novembru 1993., nakon jednogodišnje kampanje nasilja u ime tkz. Herceg-Bosne, u prozorskoj općini živjelo je dvadeset puta manje Bošnjaka nego dvije godine ranije: s oko 12 thiljada 1991. godine, njihov je broj 1992. smanjen na šestotinjak ljudi. Učinjeno je to zločinima, nasiljem, okrutnošću i zločinima.

 

“Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga koji nisu osigurani svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrši silovanje i maltretiranje, ponižavanje istih kao npr. gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se takođe u muslimanske kuće gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno. Sve ovo se dešava već duže vrijeme i sistematski iako smo sa istim upoznali pismenim putem predsjednika HVO-a Iliju Jozića i zap. brigade te zap. vojne i civilne policije. […] Ovakve stvari uglavnom rade domaći vojnici i jedan dio vojne policije”. To je dio izvještaja o stanju u općini Prozor koji je 14. augusta 1993. sastavio načelnik Sigurnosne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Luka Markešić, a citiran je u prvostupanjskoj presudi Haškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne.

Markešićev izvještaj opisuje tek malen dio zlostavljanja rekonstruiranih u dijelu presude koji predstavlja ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima u općini Prozor, počinjene od oktobra 1992. do kraja 1993. godine. Prozor je prva među općinama i logorima u kojima je HVO počinio zločine nad Bošnjacima, a koje presuda detaljno rekonstruira.

Cjelovita prvostupanjska presuda Haškog suda vojnim i političkim čelnicima Herceg-Bosne obuhvaća više od dvije hiljade stranica, i podijeljena je u šest tomova. Minuciozno rekonstruirane činjenice o zločinima iznesene su na više od šesto stranica u drugome i trećem tomu presude, a od toga sedamdesetak stranica odnosi se na zločine u općini Prozor.

U tom gradiću, uoktobru 1992. počeo je rat HVO-a i Armije BiH.

 

Uoči rata, 1991., općina Prozor obuhvaćala je 25 sela s oko 19.500 stanovnika, od kojih 63 posto Hrvata, 36 posto Muslimana i jedan posto Srba i ostalih. Samo dvije godine kasnije, 10. novembra 1993., “u opštini Prozor bilo je 600 Muslimana, od kojih je njih više od pola bilo zatočeno”, utvrđeno je tijekom suđenja u Haagu.

Napetosti HVO-a i Armije BiH rasle su u Prozoru još od proljeća 1992. U maju  HVO je postavio kontrolne punktove na ceste prema Hercegovini i Hrvatskoj. Nekoliko dana prije napada, na policijskoj stanici u Prozoru istaktnuta je hrvatska zastava.

 

“Od 19. i 20. oktobra 1992., prisustvo snaga HVO-a i HV-a, među kojima je bio jedan oklopni transporter, oklopna vozila i tenkovi HV-a, u velikoj mjeri se pojačalo na području Prozora”, navodi se u presudi.

 

Napad je počeo 23.oktobra 1992. Sudsko vijeće, na temelju dokaza, zaključilo je da je HVO napao Prozor “tokom sastanka između Hrvata i Muslimana u Prozoru”, na kojem je “Ilija Petrović, predsjednik HDZ-a Prozor, tražio od muslimanskih vlasti da se stave pod političku i vojnu vlast HZ HB i HVO-a”, ustvrdivši ”da će se time zaustaviti napetosti i nasilje između Muslimana i Hrvata”.

 

Međutim, “oko 15:00 sati, u pauzi tokom sastanka, HVO je, uz pomoć HV-a, napao grad Prozor tenkovima, artiljerijom, snajperskom vatrom i oklopnim transporterima”. Na grad je palo više od 1.500 projektila, a u tjednu koji je uslijedio, vojnici HVO-a polili su benzinom i zapalili oko 75 kuća u vlasništvu Bošnjaka.

Dan nakon napada, 24. oktobra 1992. navečer, zapovjednik Željko Šiljeg “primio je izvještaj brigade ‘Rama’ po kojem HVO ima kontrolu nad gradom Prozorom i nad područjem Ramskog jezera, i u kojemu stoji da su ta dva rejona ‘etnički čista – muslimansko stanovništvo je pritvoreno ili pobjeglo.’”

 

Počelo je nasilje nad prozorskim Bošnjacima. Ono će označiti uvod u 1993., godinu koja se, prema nalazima presuda Haških suda, može označiti najsramotnijom hrvatskom godinom još od 1941.: u različitim formama, nasilje hrvatskih snaga nad Bošnjacima na području Herceg-Bosne trajat će do kraja sljedeće godine, prerastajući nerijetko u okrutnosti najgore vrste.

Dan nakon napada na Prozor, osamnaest vojnika HVO-a ušli su u selo Paljike nedaleko od  grada; četvorica su bila podrijetlom iz Paljika.

 

O tom je događaju pred Haškim sudom svjedočio čovjek kojeg su uhapsili i ranili. Kada su došli do jedne kuće na osami u kojoj je živjelo dvoje Muslimana − Selmo Polić, stariji čovjek i Ema Hodžić − razvalili su vrata i u kuću bacili ručne bombe, a potom je i zapalili. “Bježeći iz kuće kroz prozor, Svjedok BQ je vidio da su Selmo Polić i Ema Hodžić mrtvi i da njihova tijela gore. Svjedok BQ je bio ranjen”.

Uslijedio je niz napada na sela u okolici Prozora. U aprilu  1993. spalili su kuće u selu Tošćanica. U tom napadu, 19. aprila 1993., “hicima iz vatrenog oružja ubili su

Ibru Piralića, naoružanog čovjeka starog oko četrdeset godina, odjevenog u civilnu odjeću, te Ramu Vilu i Ahmeta Husrepa, dvije starije osobe”.

 

Mjesec kasnije napadnuto je selo Skrobućani, u kojemu su živjeli većinom Muslimani, te zapaljene njihove kuće i džamija. 19. jula, u napadu na zaselak Prajine sa samo šest kuća, “ubili su jednog bolesnog starca”, a “dvojicu drugih ljudi, od kojih je jedan bio stariji muškarac od oko 80 godina i nepokretan, vojnici HVO-a su premlatili, a nakon toga ih je ubio Nikola Marić.

 

Ubojica je bio pripadnik takozvanog “Kinder-voda” – doslovno, “voda djece” – koji se, prema nalazima presude, “sastojao od mladih lokalnih Hrvata”, i čiji su pripadnici počinili neke od najgnusnijih zločina na području Prozora.

 

U noći istog dana kada su napadnute Prajine, 19. jula 1993., petnaestak vojnika HVO-a, “koji su sijali teror po Gračanici u junu 1993.”, upali su u štalu na planini Tolovac, u kojoj se skrivala “grupica muškaraca, žena i djece, Muslimana, među kojima i jedan invalid” iz Gračanice. O tome je pred sudom svjedočio jedan od tih ljudi.

 

“Ušli su u štalu i naredili svima da izađu napolje, prijeteći im da će ih u protivnom ubiti. Odvojili su Bajru Munikozu od grupe i izudarali ga kundakom puške. Svjedok BK je nakon toga čuo pucanj i više nitko nikada nije vidio Bajru Munikozu. Dva vojnika HVO-a su nakon toga odveli Sahu Munikozu i vratili se bez nje.

 

Kasnije je Svjedok BK pronašao, ispruženo na putu, njeno krvavo, beživotno tijelo. Vojnici HVO-a, i to prvenstveno Ivica Papak i Ivan Miličević, ispalili su dva rafala na

Šabana Hodžića, invalida, Muslimana.

Nakon toga su štalu polili nekom tekućinom i zapalili je. Na osnovu tih dokaza Vijeće konstatuje da su 19. jula 1993. u selu Prajine vojnici HVO-a prvo pretukli, a zatim ubili trojicu muškaraca Muslimana, od kojih jednog osamdesetogodišnjeg invalida. Vojnici HVO-a takođe su ubili Bajru Munikozu, Sahu Munikozu i Šabana Hodžića 19. jula 1993. na planini Tolovac”.

 

Srednja škola u Prozoru pretvorena je u zatočenički centar i poprište višemjesečnih neprestanih mučenja. Svjedok Ragib Mulahusić posvjedočio je kako je vojnik HVO-a, “bez ikakvog razloga izvadio zub zatočeniku Sejadu Islamoviću kliještima koja se inače koriste za održavanje konjskih kopita”.

Iz Srednje škole odvodili su ljude koji se i danas vode kao nestali: 2. augusta 1993. na stepenicama škole teško je ranjen Munib Grcić. “Pola sata kasnije, tri vojna policajca, jedan od njih se zvao Zadro Petrović, odvela su ga napolje, pri čemu Vijeće nema podataka o tome kuda su ga odveli. Munib Grcić se nikada nije vratio u Srednju školu i odonda se vodi kao nestao”.

Dan kasnije, odvedeni su

Mirsad Pilav, Ibro Pilav, Vahid Berić, Šefik Čičo i Edis Omanović.

 

Nitko ih nikad više nije vidio, a jedan je svjedok čuo da su ti ljudi odvedeni na deponij smeća Duška Kosa, gdje su navodno ubijeni hicima iz vatrenog oružja”.

Posljednjeg dana augusta 1993., liječnik HVO-a preporučio je oslobađanje šestorice zatočenika:

Abdule Alibegovića, Ahmeta Hodžića, Bajre Pilava, Omera Purgića, Nume Imamovića i Hase Hrinića.

 

“Po toj ljekarskoj preporuci, Ante Pavlović, zapovjednik brigade ‘Rama’, zapovjedio je da ih se pusti i prebaci opštinu Konjic, što je trebala organizovati Vojna policija HVO-a. Nakon tog zahtjeva, između 1. i 5. septembra 1993. pripadnici HVO-a, među kojima je bio Nikola Marić zvani Kobra, pripadnik ‘Kinder-voda’, došli su po te zatočenike koje nakon toga niko više nikada nije vidio i koji se i danas vode kao nestali”, stoji u presudi.

Krajem srpnja zbio se naročito okrutan zločin, o kojemu se i do danas u javnosti vrlo malo zna. 31. jula 1993. ujutro, Armija BiH ispalila je dvije ili tri granate na Prozor. Istog dana, pedeset zatočenika iz Srednje škole u Prozoru odvedeno je na Crni vrh planine Makljen nedaleko Prozora, prema liniji fronte i položajima Armije BiH.

“Kada su stigli na Crni vrh, vojnici HVO-a natjerali su 50 zatočenika da siđu s kamiona, da izuju cipele i da bosi hodaju u koloni dva po dva, gledajući u zemlju, u pravcu linije fronta. Nakon toga su svakom od njih vezali telefonskim kablom ruke na leđima, a onda su ih vezali sve zajedno telefonskim kablom oko vrata tako da se, ako bi se bilo koji zatočenik pomjerio, ostali počeli gušiti.”

 

“Vojnici HVO-a bili su neposredno iza kolone zatočenika koji su hodali prema ABiH. Otvorili su vatru na kolonu zatočenika. Pucali su im u leđa i pale su prve su žrtve. Ostalim zatočenicima je telefonski kabel automatski stegnuo vrat budući da se napeo uslijed težine tijela onih koji su pali te im tako onemogućio da dišu. Vojnici HVO-a su zatim odvezali jednog zatočenika, kako bi on odvezao leševe iz ostatka kolone, a potom su mu naredili da ih stavi na gomilu. Vojnici HVO-a su se udaljili od kolone, a pokraj zatočenika ostavili su samo jednog vojnika kojeg je razoružao oslobođeni zatočenik. Zatočenici su se uspjeli svi odvezati i pobjeći trčeći. Vojnici HVO-a su potom otvorili vatru pucajući u leđa zatočenicima u bijegu”. Otprilike polovina od ukupno pedeset zatočenika uspjeli su pobjeći preko linije fronta i pridružiti se ABiH. Ubijeno ih je najmanje dvadeset. Tijela tih žrtava ekshumirana su pet godina kasnije u Prozoru.

 

Sela Podgrađe, Lapsunj i Duge, naselja oko grada, bila su poprišta gnusnog seksualnog nasilja.

“Vijeće konstatuje da su od jula do avgusta 1993. HVO, brigada ‘Rama’ i vojni policajci muslimansko stanovništvo smješteno u Podgrađe, Lapsunj i Duge, na tri lokacije u zoni odgovornosti brigade ‘Rama’, podvrgavali napadima, pljački, verbalnom i fizičkom nasilju, konkretno seksualnom nasilju, a da su politički i vojni organi HVO-a u Prozoru i organi SIS-a u Odjelu obrane bili upoznati s tim.

 

Vijeće je saslušalo svjedoka BR580 koji je potvrdio da su u julu i avgustu 1993. vojnici HVO-a silovali, ponekad čak u više navrata, približno 30 Muslimanki iz više sela u okolini Prozora (Varvara, Klek, Lapsunj, Duge i Družinovići) i iz grada Prozora”, navodi se u presudi.

Ali, to nije trajalo tek dva mjeseca: “Vijeće zaključuje da su od kraja avgusta 1993. do decembra 1993. žene, djeca i starije osobe, Muslimani, bili držani u selu Duge, gdje su ih zlostavljali pripadnici HVO-a koji su pripadali ‘Kinder-vodu’. Takođe, pripadnici HVO-a, konkretno iz ‘Kinder-voda’, prisiljavali su muslimanske žene i maloljetne djevojke na polne odnose”.

Jedna je svjedokinja izjavila “da su je decembru 1993. u više navrata, na različite načine i nasilno, ‘silovali’ izvjesni Baja i još jedan plavokosi čovjek, a nakon što je završio, taj ju je čovjek izvrijeđao. Dva ili tri dana kasnije, izvjesni Mendžo i Ante prijetili su, vrijeđali i nasilno ‘silovali’ drugu svjedokinju. Ta je žena pred sudom izjavila: “Nakon što ju je silovao izvjesni Ante, Svjedokinja BO ga je upitala: ‘Šta smo zgriješili da nam ovo činite?’ Čovjek po imenu Ante joj je odgovorio: ‘Niste ništa zgriješili, vaša jedina greška je što ste balije.’”

U novembru  1993., nakon jednogodišnje kampanje nasilja u ime tkz. Herceg-Bosne, u prozorskoj općini živjelo je dvadeset puta manje Muslimana nego dvije godine ranije: s oko 1hiljada 1991. godine, njihov je broj 1992. smanjen na šestotinjak ljudi. Učinjeno je to zločinima, nasiljem, okrutnošću i protjerivanjem – politikom koju je provodila i financirala vlada izabrana i od birača Republike Hrvatske.