Krajem 1992. godine snage HV-a i HVO-a uveliko se spremaju da ovladaju desnom obalom rijeke Neretve, a već u mjesecu junu 1992. godine dio svojih snaga stacioniraju na planini Bokševici. Procjenjujući situaciju i namjere HV-a i HVO-a, naše tek formirane jedinice u mjesecu avgustu 1992. godine zaposjedaju liniju i jedan dio Bokševice stavljaju pod našu kontrolu. Već tada je bilo jasno da postrojbe HVO-a na planini Bokševici imaju druge ciljeve i zadatke, a to je potpuna kontrola Bokševice i teritorijalana veza sa svojim snagama u Neretvici i Srednjoj Bosni. Ubrzo zatim dolazi do sukoba ARBiH i HV-a i HVO-a u Prozoru i prozorskim selima. Otkrivene su namjere HVO-a, a to su podjela Republike Bosne i Hercegovine i stvaranje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna u kojoj muslimansko stanovništvo nebi imalo nikakvog prava.

18.11. 1991. u Grudama HDZ formira Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZHB) u koju ulaze sljedeće opštine: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, N. Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, S. Vakuf, Kakanj, Vareš, Kotor-Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, G. Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Trebinje - oko 30 % teritorije Bosne i Hercegovine.
Prema popisu stanovništva 1991 godine Jablanica je imala ukupno 12.619 stanovnika, od toga 73 % Bošnjaka, 17% Hrvata, 4% Srba i 6% ostalih.
Inače, teritorija opštine Jablanica se nalazi u sjevernom dijelu Hercegovine, gdje se u Neretvu ulijevaju Rama i Doljanka, a okružuju je preko 2000 metara nadmorske visine planine Prenj, Čvrsnica i Vran, a sam grad se nalazi u jednom velikom kotlu-kotlini.
Teritorija je sa strateškog značaja veoma interesantna, jer kroz nju prolaze najznačajniji put i željeznička pruga u Bosni i Hercegovini, a tu su i respektabilni elektroenergetski objekti u slivu rijeke Neretve.

Sva stradanja, uništenja i poniženja na teritoriji opštine Jablanica doći će sa zapada od strane HVO i HV.

HZHB će najprije lansirati tezu o "humanom preseljenju" (Bošnjaci iz Jablanice u Vareš, a Hrvati iz Vareša u Jablanicu), a kad to nije išlo prići će se porobljavanju milom ili silom. HVO će već 1992. godine zaposjesti artiljerijske položaje oko Jablanice i to: Strop, Risovac, Sovićka vrata, Pisvir, Majan, Bokševica i Falanovo Brdo. Pripreme su dobro izvršene i zločin može početi.

Dolazi mjesec april 1993. godine u kojem snage HV-a i HVO-a počinju napade na Neretvicu, Konjic i Jablanicu. U početnom periodu imaju određene uspjehe: pale, ubijaju, siluju, progone muslimanski narod, ruše džamije, mejtefe i skrnave mezarja. Snažnim otporom naših boraca zaustavljeni su njihovi prodori. Uvidjevši da na tim pravcima ne mogu ostvariti svoje ciljeve, napadna dejstva prenose na planinu Bokševicu i njene padine.

Cilj im je zauzeti Jablanicu, Neretvicu i Konjic i spojiti se sa svojim snagama u Srednjoj Bosni.

Prvi napad na ovom pravcu počinje 24.04.1993. godine gdje HVO pokušava zauzeti sela u podnožju Bokševice: Rodiće, Šabančiće, Mrakovo, Žugliće, Brguliće i Glodnicu. Hrabri branioci u Rodićkom brdu zaustavljaju napad, nanose gubitke neprijatelju u živoj sili i vraćaju ih na početne položaje.

09.05.1993. godine diverzantski odred „AKREPI“ iz Konjica i dio snaga 44. brdske brigade iz Jablanice u munjevitom napadu oslobađaju dio Bokševice, tačnije kote: Bandjera, Pik, Silj i Ključ. 

Ponovo bojovnicima nanose gubitke u živoj sili i MTS-u.
18.05.1993. godine HVO kreće u protivnapad i uspijeva povratiti izgubljene položaje. Tog dana padaju prvi šehidi na Bokševici.
Nastupa mjesec juni, mjesec odluke, mjesec pun neizvjesnosti i straha kod stanovnika prekojezerskih sela, Jablanice, Neretvice i Konjica.
Osviće 11.06.1993. godine, jake snage HVO-a i HV-a napadaju Tisov do. Žele zauzeti cijelu Bokševicu, a zatim Neretvicu i Jablanicu. Sa terena stižu izvještaji o poginulim i ranjenim. Paklen je dan, svi u strahu očekuju nove vijesti. Kod stanovnika Jablanice samo jedno pitanje: Može li to živ čovjek izdržati? Da li će iko preživjeti ovaj dan? Da li će HVO i HV ovladati Tisovim dolom i stići nadomak prekojezerskih sela? Artiljerijska podrška HVO-u je tog dana bila nevjerovatna, na naše položaje je ispaljeno oko 3 000 granata različitih kalibara. Hrabri branioci, bez obzira što ih je pola izbačeno iz stroja, uspijevaju do predvečer održati liniju odbrane. Tada stiže izvještaj, probijena je linija odbrane. Tisov do više nije naš.
Nastupa teška noć za stanovnike Rodića, Šabančića, Žuglića i Mrakova. Svi negdje idu, a ne znaju gdje. Bježe pred zlikovcima i spašavaju živu glavu. Sutradan uz pomoć boraca MUP-a Jablanica i SOPN „ZULFIKAR“ uspjevamo konsolidovati naše redove i sačuvati jedan mali dio Bokševice,tačnije kotu Jasenov do. Ubrzo pada odluka, mi moramo naprijed, pasivnom odbranom nećemo odbraniti Bokševicu.

14.06.1993. godine počinju dejstva, naši borci oslobađaju Tisov do i Bandjeru. Moral kod vojnika i starješina je nezapamćen, a u očima Jablaničana suze radosnice, a u mislima, da li je to moguće da su ljiljani stigli na Bandjeru. Kotu koja je jučer bila tako daleko. Organizujemo i uspostavljamo liniju odbrane, bedem koji više nikad neće biti pređen. HV i HVO stalno pokušavaju vratiti izgubljeno, ali uzalud. Odbrana čvrsta i neprobojna, moral kod vojnika sve čvršći, a želja za dalje sve veća. Treba dalje u borbu, treba na Pik.
15.06.1993. godine kreću naši borci i oslobađaju kotu Pik. Kratak predah, valja dalje, tu su nadomak Rudeži i Gradina.
17.06.1993. godine združene snage 44.bbr, 45.bbr, SOPN „Zulfikar“ i „SILVER FOX“ napadaju na kote Rudeži i Gradina. Još jedna munjevita i brza pobjeda. Tada je već puno lakše 2/3 Bokševice su pod našom kontrolom. Od tog dana mijenje se situacija, strah i panika su preneseni na drugu stranu. Uznemirenost u Kostajnici, Falanovu Brdu, Buturović Polju, Obrima i Bukovici. Uznemirenost, strah i paniku, u nekoliko navrata pokušavaju prekinuti specijalne jedinice HVO-a i HV-a, ali se njihovi pokušaji završavaju u vrtačama Bokševice, iz kojih su mnogi odnešeni, a mnogi ostali.

 Svakodnevno se gine, mnogo je ranjenih. Niko ne posustaje. Pred nama su: Silj, Ključ i Kraljev sto, a tamo daleko je Budimska, naš cilj. Valja tamo.

21.06.1993. godine idemo na Silj. Mijenja se zastava na antenskom stubu. Visoko uzdignuti ljiljani dokazuju da smo tamo na Silju poznatijem kao Antena. Ali, umorni i iscrpljeni borci ne uspijevaju zadržati Silj i gube ga u protivnapadu. Bez obzira na sve, naš cilj se zna. Ponovo planiranje i ponovo napad.

28.06.1993. godine združene jedinice 44.bbr, MUP-a i SOPN-a napadaju Silj, Ključ i Kraljev sto. Dolaze izvještaji o poginulim i ranjenim, ali se ne odustaje. Uspjeti se mora, zadatak mora biti izvršen. Ubačene grupe javljaju da ide po planu. Odjekuju obronci Bokševice, neprijatelj trpi ogromne gubitke. Združene snage u potpunost izvršavaju zadatak. Uspostavljamo liniju odbrane, ali ne zadugo, valja dalje. Naš cilj se zna, Budimska, a ona je nadomak.

04.07.1993. godine jake pješadijske snage HV-a i HVO-a uz podršku tenkova i artiljerije pokušavaju povratiti izgubljene položaje, ali sve se završava na pokušaju i novim žrtvama.

Istina i mi imamo gubitaka, ali ni blizu kao oni. Od tog dana mijenja se situacija, valja napustiti Kostajnicu, Falanovo Brdo, Obre, Buturović Polje, Bukovicu i ostala sela u Neretvici. Valja bježati razmišljaju Hrvati i njihovi bojovnici. Kod bojovnika strah. Bokševica najgora riječ koju im možeš spomenuti. Planina na kojoj su pokušli sve, a dobili tolike rane koje neće nikada preboljeti i zaboraviti.

I napokon 08.07.1993. godine snage 44. brdske brigade iz Jablanice spajaju se sa snagama 45. brdske brigade iz Neretvice na Budimskoj. Neretvica je napokon oslobođena.

Uz riječ Bokševica, uz tugu i bol, moramo se sjetiti svih šehida i invalida, ali biti i ponosni na njihova dijela. Za odbranu Jablanice, Neretvice, Konjica i države Bosne i Hercegovine na Bokševici živote dade 27 hrabrih pripadnika ARBiH i MUP-a, a na desetine njih izgubiše dijelove tijela i ostadoše trajni invalidi. Svaku njenu stopu natapala je krva naših boraca. Izdvojiti najzaslužnije i najhrabrije veoma je teško, ali moramo spomenuti naše šehide Salema Dlakića Kulju i Sabahudina Šukmana Žorža nosioce najvišeg ratnog priznanja „ZLATNI LJILJAN“. Za Bokševicu su vezana i mnoga druga imena, ali spomenućemo bez ljutnje samo: Avdu, Nijaza i Mithata žive dobitnike „ZLATNOG LJILJANA“.

Njihov udio na Bokševici zna svako, a najviše su zapamtili oni sa druge strane.

Bokševicu su odbranile sljedeće jedinice naše Armije:

44.bbr. Jablanica

MUP BiH SJB Jablanica

ČVP BVP. 4. Korpusa ARBiH

45.bbr. Buturović Polje

SOPN ŠVK. „Zulfikar“

DIV. „Akrepi“ Konjic

DIV. MUP BiH „Silver Fox“