NEKAŽNJENI RATNI ZLOČIN tkz. HVO

U HERCEGOVAČKOM SELU GORICA

Zašto se svirepom ubistvu u selu Trusina daje kosmička dimenzija zločina, a samo kilomentar-dva zračne linije, preko brda u selu Gorica, gdje je također izvršeno svirepo ubistvo stanovnika tog sela, opljačkano selo i onda zapaljeno sve što je izgoriti moglo, a preživjeli stanovnici protjerani u logor i tamo zatvoreni i mučeni. I NIKOM NIŠTA!

Zašto se i ratni zločin u Gorici nije izvagao kao zločin i nazvao istim imenom? Čiji je to kantar nepravde???

U selu Gorica je u rano jutro 25.aprila 1993. godine, od strane pripadnika dijela brigade HVO „Herceg Stjepan“ kojim je komandovao Mladen Rako, zvani Ribica, sin Smiljana, iz sela Obri, izvršen ZLOČIN!

Neću gajiti iluziju da mi potvrdu o tom zločinu daju oni koji njeguju uspomenu na izvršitelje, a nalogodavcima zločina po Hercegovini, trenutno u Den Hagu, daju bezrezervnu podršku i slave ih kao heroje. Neću! Ali se grozim nad činjenicom da Bošnjaci u vlasti, posebno u istražnim organima, tužilaštvu i sudstvu, 24 godine o tome šute. A znaju!

Zar je moralo proći 23 godine da se u Buturović Polju postavi saobraćajni znak koji označava putokaz u selo Gorica, a načelnik općine Konjic je Bošnjak.

I predsjednik MZ također! Ili se bar tako deklariše! Zato ponovo podsjećam na ovaj teški nekažnjeni zločin i ponavljam.

Najodgovorniji u lancu komandovanja, Šagolj Zdravko, zvani Piske, komandant ili ti zapovjednik spomenute brigade HVO-a, mora biti pitan. Eno ga u rodnom selu Kostajnica. U sastavu njegove brigade bili su svi oni zločinci, kojima se znaju imena, tačno koji je koga ubio, (o tome sam već pisao, a postoje brojne izjave svjedoka, op. a.) kako i na kojem mjestu su pobili nevine Goričane:

 

  1. Mirsada Gabelu,
  2. Zaima Keško,
  3. Senada Hanića,(ubili a potom zapalili)
  4. Šefkiju Šteta,(teško ranili a potom mučili u logoru Buturović Polje, gdje je podlegao od torture i zadobijenih rana) u kući živu zapalili nepokretnu staricu
  5. Đemilu Dedić, na pragu kuće svirepo ubili bolesnu staricu
  6. Zejnu Zalihić, zvanu Studenka. Mora biti pitan i upravnik logora u Buturović Polju, Zvonko Dogan zvani Nono, eno ga u Mostaru. Mora biti pitan za torture i ubistva u logoru, gdje je bilo zatvoreno 137 Bošnjaka, stanovnika sela Gorica, od njih 179 po popisu iz 1991.godine. Umjesto što sud nakon tužbi preživjelih logoraša za naknadu materijalne štete, šalje im plave koverte sa obavezom uplate novčanog iznosa, na ime takse, konačno bi morao početi raditi svoj posao. Preživjeli logoraši se u traumama bore da dočekaju novi dan i tako umiru. U selu preživjelih logoraša, iznemoglih ljudi i žena, (djece skoro da i nema) lošeg zdravlja, sa teškim traumama iz logora, bez adekvatnog medicinskog tretmana, svakog 25. aprila u godini, teku potoci suza za najdražima. A pravde nema! Zločinci u Trusini su procesuirani. Neki i kažnjeni! I neka su! Ali za zločin u Gorici još niko nije pozvan a kamoli odgovarao. Tek ove godine, 25 aprila, biće otkriven spomenik, sa spomen pločom sjećanja na ovaj dan teškog zločina, koja je izgrađena zahvaljujući Udruženju logoraša općine Konjic na čelu sa Hazimom Šteta, ali i dobrim ljudima i heroinama iz Udruženja branilaca Konjica, što se sjećaju i bore protiv zaborava. Hvala im!

Šehidi Gorice koje su ekstermisti HVO brigade "Herceg Stjepan" svirepo ubili 25.04.1993. godine, iako borci ARBiH iz ovog sela nisu pružali otpor.

Biće to prilika da u Goricu tog dana dođu i oni koji su je 24 godine nastojali zaboraviti, a što po dužnosti koju obavljaju nikako nisu smjeli. Tamo sada imaju i hair česmu, pa neka se umiju, jer njihovo lice, koje ne mogu nazvati obrazom, traži temeljito umivanje. Lice koje nosi nebrojeno pitanja na koja sve ove godine nisu odgovorili. Kako se i oni ne bi pitali kao neki, ko to piše o zločinu u Gorici, ponavljam:

Ja sam Said Šteta, sin Mustafin! Čovjeka koji je dva puta stajao pred ustaškom cijevi. U II svjetskom ratu, i u ovom zadnjem. Još u logoru Buturović Polje zatvoren, odakle je ožiljak od noža ispod oka odnio u mezar. Ali me poučio dobru! I kako biti zadovoljan s malo, da tuđu voćku ni očima ne milujem. Poučio me, da volim ljude, ma koje vjere bili. Dovoljno je da su ljudi! Dostupan sam ljudima i klonem se neljudi. To nije iz straha, nikako! Bojim se jedino Uzvišenog Gospodara! Sam nosim svoj kofer tuge, i bilježim! Molim Gospodara, da mi podari snage na tom putu da istrajem. I da mi ne umanji osjećaj divljenja, dok gledam cvijet kako se otvara. Da u mojim očima ljudi uvijek budu ljudi, voljeni i poštovani. Da i dalje slikam leptirove u moje stihovane retke. Da se nadglasavam sa pticama i sočim voćem raznim u bašči mojih uspomena. Još samo jače istinu da ljubim! Sve do Božije volje!

O zlu zapisujem! Jer zločin je samo zločin. Ma ko da ga uradio, on je samo zločinac. I za zlo mora odgovarati. Zato već godinama o onima što su učinili zlo, prikupljam podatke i zapisujem. Moram! Njima i onima što prikrivaju zločin i zadržavaju u laticama, kako zločinci ne bi bili procesuirani, poručujem i ovo. Ja sam njihov Simon Wizental!

Dok sam živ neću prestati zapisivati o zločinu u rodnoj Gorici! Zapisujem i čekam pravdu k'o ozeb'o sunce!

Zato ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati...

Književnik i novinar Said Šteta

Sjećati se, znači voljeti
Voljeti, znači živjeti
Zaboravljati, znači iznova umirati...

Čovjek u smrtnoj rani što moli
i momak golobradi sa dva umiranja
i starica što se u plamenu gubi

Užasne slike zločina! Doletjele su u zoru
crne ptice iz Gaja, za mrvu duše
što je čekala na kućnom pragu

Sjećati se, da bi tek rođeni znali
Voljeti, da ne upoznaju mržnju
Zaboravljati, ta ponovo bi umirali...

SELO GORICA, DVADESET DEVET GODINA OD ZLOČINA

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. S tim uvjerenjem zastanem svaki put kada prolazim kroz Trusinu i i pitam se u ime kojeg boga i čije ideologije su počinili zločin oni što po imenu pripadaju mom narodu, Bošnjacima. Za zločin nad Hrvatima u Trusini izrečena je kazna, ali o zločinu u Gorici, u pravnom postupku još niko nije ni slova. Zašto?

Hoće li neko iz hrvatskog naroda nakon dvadeset devet godina kazati istinu i priznati. Da, u Gorici su oni koji imenom pripadaju hrvatskom narodu počinili zločin. Taj udruženi zločinački poduhvat koji je imao za cilj trajno izbrisati selo Goricu sa lica zemlje, koja nije bila ucrtana na geografskoj karti, čak niti na google mapi. O Gorici se šutilo sve do prije više od petnaest godina, kada sam počeo pisati o zločinu i tako pokvario tal dvojice zatvorskih jarana, u ratu komandanata brigada u dvije vojske. Sada sam potpuno uvjeren, Gorica je očito bila nečiji tal!

To potvrđuje i sramna politika svih ovih dvadeset devet godina gdje se i medijima sugeriše da ne idu tamo. Jer kako objasniti da svake godine, 16.aprila u selo Trusina dođu brojne domaće i strane delegacije i nebrojeno medija, dok u moju Goricu 25. aprila dođe jedan lokalni mediji da izvijesti ko je na spomen obilježje položio cvijeće. Nekoliko buketa kojima uopće ne pridajem značaj jer su kao i na drugim spomenicima devalvirali sjećanje. Sjećanje, koje se pretvorilo u vlastitu promociju pojedinaca, umjesto jedinstvenog istupa da istina ugleda pravdu.

Samo sam jednu godinu prisustvovao na taj dan i recitovao svoju pjesmu “Gorički šehidi”. Ja u Goricu odlazim nebrojeno dana prije i poslije. Odlazim na mezarje i sjedim među nišanima mojih ubijenih Goričana. Pored mezara onih koji su ubijeni svirepo, iznad čijih glava stoji veliki granitni nišan i onih koje je ubila muka sve ove godine čekanja pravde. Zastanem kraj mezara žive zapaljene starice Đemile. Najviše ostanem kraj mezara mojih roditelja. A oni što se pitaju, ne daju pravdi reći ni gdje je Gorica a kamoli da je u selo puste. Jer kako objasniti da dvadeset devet godina niko iz vlasti nije našao za potrebno da dođe u Goricu. Dolazili su sitni činovnici, koji ostavljajući buket cvijeća žurno odlaze u svoje urede kako ih ne bi zahvatio bol koji u selu Gorica lebdi u zraku. Kako objasniti da skoro prazno selo Kostajnica u koju se vratio zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” Zdravko Šagolj zvani Piske, pod čijim zapovjedom je i počinjen zločin, ima rasvjetu a Gorica nema. Isto svijetli i selo Obri iz kojeg je krenuo zločinački napad. A skoro da je prazno. Gorica je jedino selo u okruženju koje nema rasvjetu. Kako objasniti da su prije desetak godina u selo Gorica donesene kanalizacione cijevi i sada čekaju na ugradnju. Čeka se da preostali stanovnici Gorice umru onako u mraku, jer su dženaze najčešće. U posljednjih nekoliko godina u selu je umrlo na desetine a rođena je samo jedna beba, Amina! To je slika moje Gorice nakon dvadeset devet godina.

Podsjećam, 25. aprila 1993. godine u ranim jutarnjim satima u selo Gorica upali su pripadnici konjičke brigade HVO "Herceg Stjepan". Tom prilikom je pred očima supruge i djece ubijen Mirsad Gabela, vođen ispred puščane cijevi između kuća, rahmetli Ćamila i Smajila. Na brdu iznad sela ubijen je mladić Senad Hanić, potom zapaljen, te Zaim Keško. To jutro, sa užetom u ruci jer je krenuo u sijeno, teško je ranjen Šefkija Šteta, koji je podlegao nakon teških muka u logoru Buturović Polje. Pošto su opljačkali selo i počeli paliti, u porodičnoj kući, živa a nepokretna spaljena je starica Đemila Dedić. Znam ko je od počinilaca zločina govorio “gori nana k’o luč”. Pred očima supruga hadžije Šabana, ubijena je bolesna starica Zejna Zalihić zvana Studenka. Nakon torture i ubistava u selu, preostali su odvedeni u logor Buturović Polje, koji je kao takav evidentiran od strane Međunarodnog crvenog križa. Danas nema niti jednog traga na prostorijama robne kuće, banke i podruma ispod, gdje su u nehumanim uslovima zatvoreni i mučeni zarobljeni Goričani. Podsjetit ću one miševe rata, danas dobro uhljebljene pacove, koji se još pozivaju na Boga a smrde na poklonjenu pivu koju im donesu uniformisani lovci, inače direktni učesnici i saučesnici zločina u Gorici, na “izvješće” koje je potpisao zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” Zdravko Šagolj zvani Piske. Dana 25.4.1993.godine u 10.00 sati Danas smo očistili Gornju i Donju Goricu. Nismo imali poginulih ni ranjenih. Likvidirali smo jednog vojnika Armije BiH. Teže ranili jednog vojnika Armije BiH. Lakše ranili jednog vojnika Armije BiH. Zarobili smo 40 vojnika Armije BiH. Stvaramo uslove za čišćenje Nevizdraka. Obri bi se tako spojili sa našim selom Vrcima. Hitno mi je potrebno pojačanje u ljudstvu minimum od jedne satnije. Od koga i od čega su očistili evo pitam???

Ovaj i druge dokumente imam u svom posjedu. Uz bitnu činjenicu da nisu zločinci pobili pripadnike Armije R BiH, već stanovnike Gorice zatečene u svojim kućama, bez oružja, da bi u logor odveli njih 137, većinom starih ljudi, žena, djevojaka, djece, čak i u naručju. Svirepi zločin u selu Gorica i logor u Buturović polju, idu na dušu potpisnika izvješća i njegovih vojnika, danas lovaca koji se s puškom vraćaju na mjesto zločina. Snajperista i zločinac koji je nogama tukao dvojicu komšija, danas je lovac s puškom. Viđen je čak i u Donjoj Gorici, znam i s kim je bio i kod kog. Dok se pojedinci iz vlasti i kojekakvih udruženja koji im čuvaju skute, ne prestanu biti grlice i očiste se od maloumnosti i sebičnosti, opredijeljeni da žive život podrepne muhe, umjesto da zločince izruče pravdi, ja, Said sin Mustafin, ću do zadnjeg daha koliko mi je Uzvišeni Gospodar propisao, pisati o zločinu. Istinu i samo istinu! Ne čekajući da mi pod prozorom zapjevaju onako pijani “Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana” kako su to lani u Obrima, u noći nakon junskog blagdana Ivandana, pjevali tu ustašku pjesmu sa kojom su mučili i ubijali moje Goričane. Za čudo policija nije reagovala. Zato poručujem onima, koji se zavjetuju na šutnju da bi im guzica i dalje ostala u mehkoj stolici ili čak za samo jedan gutljaj piva, ja i dalje prikupljam činjenice o zločinu, zločincima i saučesnicima, i zapisujem. Uvjeren da će KAD TAD stići pravda izvršioce zločina ali i one koji šute, Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati!

Stanovništvo

1991.

Muslimani  109

Hrvati           82

2013.

Bošnjaci      30

Hrvati           26