Mostarske žrtve fašizma /

Dosje "Vranica"

Četvrt stoljeća čekanja na pravdu

Na Dan pobjede nad fašizmom koji se obilježava širom Evrope, Mostar se danas sjeća žrtava jednog novog fašizma.

Napadom na Komandu 4. Korpusa u zgradi Vranica započeo inače je započeo je opći napad HVO-a i HV-a na Mostar, a sukobi će biti okončani tek 1994. godine Wasingtnskim sporazumom. Agresija je odnijela a hiljade života, dovela do masovnih hapšenja i formiranja kocentracionih logora, te urbicida u kojem je stradao i čuveni Stari most. Presuda Haškog tribunala iz novembra 2017. godine utvrdila je udruženi zločinački poduhvat, te potvrdila mđunarodni karakter ovog sukoba, dok je politički i vojni čelnici tzv. HRHB osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Piše: Faruk Vele

Na današnji dan, prije 26 godina, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izveli su napad na Komandu Četvrtog korpusa Armije RBiH gdje su, poslije dugih borbi,

zarobili pripadnike Armije RBiH

Fahira Penavu,

Aliju Čamu,

Senada Čehića,

Dževada Čolića,

Mimu Grizovića,

Vahidina Hasića,

Dževada Husića,

Zlatka Mehića,

Nenada Milojevića,

Nazifa Šarančića,

Hasana Balića,

Šefika Pobrića,

kao i Feđu Huskovića.

 

Daleko je pravda

 Heroja Mostara danas će se učenjem Hatme-dove i polaganjem cvijeća na Šehitlucima prisjetiti građani grada na Neretvi.

Izmučene zarobljenike javnosti je prikazala je Dijana Čuljak u HRT-ovoj emisiji "Slikom na sliku", kao simbol "pobjede" HVO-a i HV-a nad Armijom RBiH.

„Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače „obrađivani zarobljenici“, pisali su 16. avgusta 1994. godine državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine roditelji, supruge i djeca tada još uvijek samo nestalih boraca. 

Opisali su tada kako je izgledala bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je bio presedan u modernoj historiji ratovanja.

Sve do 2007. godine, za sudbinu ovih mostarskih boraca nije se ništa znalo.

Te 2007. posmrtni ostaci većine njih su pronađeni na lokalitetu Rimski bunar u mjestu Goranci kod Mostara.

Sumnja da su zarobljenici postali žrtve ratnih zločina je tada dokazana. Sudbina Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića, međutim, i do maja 2019. nije poznata. Uz najviše državne počasti, posmrtni ostaci njih deset su ukopani na Šehitlucima, dok se za trojicom njih još traga.

No, ni poslije 26 godina potpuna pravda nije stigla u Mostar, gdje je nastala ova tragična priča. Svjedoče o tome članovi porodica mučki ubijenih. Iako su u Hagu pravosnažno presuđeni Jadranko Prlić i ostali iz vojnog i političkog vodstva tzv. Herceg-Bosne, procesi vođeni protiv odgovornih u Mostaru, nikada nisu donijeli pravdu.

Stameno i hrabro, oni već godinama na Kantonalnom sudu Mostar čekaju pravično suđenje i presudu odgovornima za smrt njihovih najmilijih na čelu sa Željkom Džidićem, ratnim zapovjednikom Vojne policije HVO, koji se od 2011. krije u Hrvatskoj.

Šta je obećala Tadić

Pored Džidića, postupak se već godinama vodi i protiv Mate Aničića, Erharda Poznića zvanog Šapa te pripadnika zloglasne hrvatske obavještajne službe SIS-a Ivana Škutora.

Sve njih optužnica tereti za ratne zločine protiv civilnog bošnjačkog stanovništva i ratnih zarobljenika, jer se direktno dovode u vezu i sa 13 nestalih pripadnika Armije RBiH iz zgrade "Vranica". Međutim, zbog činjenice da bi taj proces mogao otkriti jednu od najmračnijih mostarskih tajni, cijeli slučaj prate pritisci, laži, obmane, izdaje, sudije kojima nije stalo do pravde…

Penava u više navrata kaže da je ogorčena činjenicom da u Mostaru, gdje je zločin počinjen, nije moglo doći do pravde?

"Dana 8. juna 2018. Kantonalni sud u Mostaru izrekao je po četvrti put presudu za optužene za krivično djelo ratnog zločina zarobljavanja, zvjerskog maltretiranja i svirepog ubistva pripadnika Armije RBiH iz Komande 4. Korpusa. I na ovu presudu, četvrtu po redu, Tužilaštvo je uložilo žalbu, zajedno sa advokatom oštećenih porodica, Edinom Rešidović. Do danas žalbu nije rješavao nadležni sud u Sarajevu. Nikakve satisfakcije niti pravde za oštećene porodice nema ni nakon skoro 26 godina", govori Penava za Radiosarajevo.ba.

Zadovoljni su utoliko da je četvrta presuda u ovom predmetu napokon potvrdila optužnicu, te da su optuženi Aničić i Erhad Poznić zvani Šapa, dobili kaznu zatvora, ali tek po godinu za ubistvo civila u prostorijama sjedišta Vojne policije čiji je prvi čovjek bio haški optuženik Valentin Ćorić, dok mu bio Željko Džidić zvani Džida.

"Porodice nastavljaju tražiti satisfakciju od Državnog tužilastva i vjeruju da će Tužilaštvo i Državni sud s nadležnim institucijama kad-tad otkriti neposredne izvršioce svih ubistava u sjedištu Vojne policije. Gordana Tadić je obećala porodicama. Sada je imenovana pa ćemo vidjeti šta je s obećanjem", poručuje Penava, te dodaje:

"Sud u Mostaru nam je više činio zla, nego što je htio istinu. Doživljavali smo razne neugodnosti, prijetnje, udarce, psovanje...Ali, taj slučaj će, duboko vjerujem biti riješen, jer ratni zločin ne zastarijeva".

Inače, porodice mostarskih boraca su u opširnom pismu, koje su još 16. avgusta 1994. godine uputili državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine na čelu s Alijom Izetbegovićem, detaljno opisali kako je izgledala bitka u kojoj je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je bio presedan u modernoj historiji ratovanja.

Oni su, također, otkrili kako su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili i učestvovali u maltretiranju zarobljenika spomenuti Džidić i Aničić, ali  i Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra...

Ne zna se baš sve što se dešavalo u Komandi, kaže Azra Penava, predstavnica porodica ubijenih i nestalih mostarskih boraca, ali se zna da su se predali tek poslije 36 sati i dramatičnog otpora. Tačnije, poslije izdaje. Nakon što je sarajevski "žestoki momak" Jusuf Juka Prazina, koji se stavio pod komandu HVO-a u Mostaru, uz pomoć cisterne s gorivom zapalio zgradu!

„Prema tvrdnjama svjedoka zarobljeni su dovedeni oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani“, naveli su u pismu iz 1994. godine.

Slučaj "Vranica", pored mnogih, otvara pitanje nečasne uloge pojedinih novinara u ratu. Onih čiji su izvještaji bili priprema za ratne zločine.

"Naši najmiliji zvjerski su ubijani na Mašinskom fakultetu. I dan-danas smatram da je Dijana Čuljak saučesnik tih ubistva! Posebno kada je postalo nesporno da se baš na Mašinskom fakultetu sve to desilo, da su mrtvi izneseni... Dijanu Čuljak smo pozivali, molili je, tražili pomoć od nje. Majka je, ima dijete. Nikada se nije udostojala da nam pomogne. Uvijek je izbjegavala i na svoj način tumačila te tragične događaje", govori Penava, te dodaje:

"Izmišljala je da je Armija RBiH držala civile u zarobljeništvu, iako je znala da ti ljudi, kao ni borci, nisu mogli izaći jer se pucalo, a HVO je zapalio zgradu. Zašto je Dijana Čuljak saučesnik u zločinu? Ona je naše najmilije pokazala na TV i tako dala signal ubicama koji su obilazili Mostar i tražili zarobljenike. A Željko Džidić, kao prvi čovjek Vojne policije, otvorio je vrata Mašinskog, da se od njih može raditi šta se hoće. Na kraju su ubijeni! Danas je Džidić bjegunac, a Dijana nikada nije ni pozvana na sud. Nije mi jasno zašto je sud i tužilaštvo ne zovu i zašto ne daje iskaze".

"Vranica" i napad na Armiju RBiH, kao jedinu legalnu vojnu silu, simbol su agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i početak vala hapšenja Bošnjaka i svih onih koji se nisu slagali s idejom tzv. Herceg-Bosne.

"Svi Muslimani"

Tih je proljetnih dana onaj divni Mostar bio jedno od najužasnijih mjesta na planeti. Smrt je Mostarom hodala četveronoške. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u njegovoj dugoj historiji.

Prema jednom dokumentu SIS-a iz tog perioda, iz stanova su izvedene 54 osobe i to, kako je naglašeno, "svi Muslimani".

"Odvođenje osoba i ubojstva osoba vršeno je od strane pripadnika vojnih postrojbi u noćnim satima, a transport do mjesta likvidacije vršen je vozilima... Sve osobe su ubijene vatrenim oružjem, a u tri slučaja oštrim predmetom, najvjerojatnije nožem. U jednom slučaju tri osobe su ubijene vatrenim oružjem, a zatim su zapaljene u stambenom objektu", navodi se u dokumentu SIS.

Tijela su pronalažena širom zapadnog dijela Mostara i dalje, u mjestu Bučić, pored puta Mostar-Čitluk, na haremu Balinovac, kod starih magacina na Biskupovoj glavici, na putu za Gorance, na teniskom terenu, kod fakulteta...

Kako se može vidjeti iz dokumenta i iskaza svjedoka, a koje je SIS zabilježio, pripadnici Vojne policije HVO, ATG "Baja Kraljević", ATG "Knez Domagoj" upadali su tih dana u stanove i vodili muškarce prema logoru Heliodrom.

Mnogi od njih nikada tamo nisu došli. 

Semir Mačkić, Dževad Bajramović, Semir Lerić, Salih Zupčević, Hasan Hadžimahović, Nazif Ramić, Dagmar Elezović, Nermin Šarić, Adem Dugalić, Alica i Dragan Drače, Esad Efića samo su neki ubijenih prvih sedmica i mjeseci okupacije.

Među njima su i Nada Frenjo, Hatidža i Elvedina Kajtaz te Elvedinina desetomjesečna beba, kćerkica Đejlan Kajtaz! Njihova izmučena tijela pronađena su 15. jula 1993. godine na Biskupovoj glavici u Mostaru.

"Prikupljeni operativni podaci ukazuju da se navedene osobe odvedene i lišene života od uniformiranih osoba, navodno pripadnika HVO, i Vedrana Bijuka zvani "Splićo" (evidentirani ovisnik drogama) i osoba po imenu Davor i Zoka", samo su neki od stravičnih detalja.

Mi nikog ne mrzimo

Na, koncu, uprkos svoj boli koju su doživjeli, porodice ubijenih boraca Armije RBiH nikog ne mrze i vjeruju u zajednički život sa Hrvatima u Hercegovini.

"Nikada nisam gubila nadu i nikada nisam vjerovala da neću živjeti s Hrvatima. Nisam zauzimala stav da su Hrvati počinili zločin, već zločinci. Tražimo pravdu, ime i prezime, istinu, da se zna ko su zločinci. Suživot je moguć, što se tiče majki i porodica ubijenih. Svaka majka je gubitnik, svaka majaka ima isti bol. Istina i pravda umanjuju bol, jer dogovaraju oni koji su bespravno uzeli njezinog sina", kaže Azra Penava.

Na koncu, ona je u ime porodica ubijenih uputila poruku Željku Džidiću koji se godinama krije u Hrvatskoj:

"Najvažnija presuda je presuda naroda. Mostar zna šta je Željko Džidić i šta je uradio. Nadam se da će ga stići i sudska presuda, ali ne u Hrvatskoj već u Mostaru, gdje je počinio zločine".

SUDJENJE


Porodice ubijenih u Vranici: Zločincima sude oficiri HVO-a, grupa iz HNS-a prijeti svjedocima

Punih 18 godina Mostar i porodice ubijenih su u iščekivanju konačne pravde za žrtve iz Vranice. Glavna rasprava je zaključena, a završne riječi zakazane su za početak juna.

Mate Aničić, Ivan Škutor i Erhard Poznić su optuženi za ubistvo 13 pripadnika Armije RBiH. Optužnica nekadašnje pripadnike Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) tereti za ratni zločin počinjen nad civilima i ratnim zarobljenicima.

Pripadnici HVO-a zarobili su u maju 1993. godine u komandi Četvrtog korpusa ARBiH u zgradi “Vranica” u Mostaru 13 pripadnika Armije. Svi su ubijeni, a za tijelima trojice još uvijek se traga.

Fahir Penava, muž Azre Penave, predstavnice porodica ubijenih pripadnika Armije BiH u zgradi “Vranice”, prije 25 godine odveden je u nepoznato. A njegova sudbina i mjesto gdje mu se nalaze posmrtni ostaci bili su nepoznati punih 15 godina.

Azra Penava za Vijesti.ba kaže da se trenutno pripremaju završne riječi od strane punomoćnika oštećenih, odnosno advokata Edine Rešidović.

– Završne riječi iznosi tužioc, Edina Rešidović i odbrana optuženih. Ovo je četvrti put -proces pred Kantonalnim sudom Mostar po optužnici za ratni zločin počinjen maja 1993. godine na Mašinskom fakultetu, današnjem Strojarskom fakultetu, u Mostaru. Počinjenj je nad civilima i ratnim zarobljenicima iz Komande četvrtog korpusa. Optužnica je podignuta u decembru 1999. godine , a optuženi su Željko Džidić zvani Džida, Mate Aničić , Ivan Škutor i Erhad Pozbić zvani Šapa – svi iz Mostara. Prvooptuženi Željko Džidić je u bjekstvu od 2011. godine, u Hrvatskoj je, za njim je izdata potjernica od strane nadležnih državnih organa, te zbog toga ovaj četvrti put se suđenje vrši po razdvojenoj optužnici ,odnosno proces se vodi protiv ostale trojice iz optužnice, kaže Penava.

Dodaje da oštećene porodice podržavaju rad tužioca i Suda u utvrđivanju istine o učinjenom ratnom zločinu i osudi počinioca zločina. Penava kaže kako Sud ima čvrste i nepobitne dokaze šta se dešavalo u zgradi Mašinskog fakulteta.

Pitali smo je i kako komentira činjenicu da optuženima sudi bivši oficir HVO-a Marin Zadrić.

– Marin Zadrić je predsjednik sudskog vijeća koje sudi po optužnici optuženima Mati Aničiću i ostalim.U sudskom vijeću je i sudija Danijela Dalipagić Rizvanović kćerka poznate advokatice iz Mostara Nade Dalipagić. Sudsko vijeće su i članovi porote Marija Hajrović, Ramiz Salihović i Verica Kresojević. Znači da presudu ne donosi samo Marin Zadrića, kaže Penava i dodaj:

– Što se tiče činjenice da je Marin Zadrić bivši oficir HVO vojske moram napomenuti da je po optužnici sudio i sudija Mladen Jurišić – predsjednik vijeća, a bio je vojni tužilac HVO 1993. godine kada je zločin učinjen. Pod njegovim predsjedavanjem vijeće je dva puta donosilo oslobađajuću presudu jer ih je Vrhovni sud po žalbi poništava i vraćao na ponovno suđenje u Mostar. Mladen Jurišić je kasnije radio i kao član VSTV.

Dodaj da je treću oslobađajuću presudu izrekao sudija Slavko Pavlović koju je takođe Vrhovni sud po žalbi tužioca poništio i vratio na ponovno suđenje u Kantonalni sud Mostar.

– Danas je Slavko Pavlović sudija Vrhovnog suda.Oštećene porodice su se žalile VSTV zbog oduglovačenja i tendecioznog, svjesnog i smišljenog postupanja Kantonalnog suda Mostar u neosudi ratnog zločina u ovom predmetu.O svemu ovome obavijestili smo i Haško tužiteljstvo jer je ono ovaj predmet vratilo na rješavanje u Kantonalni sud Mostar , kaže Penava.

Ona kaže da je poslije svih ovih spoznaja i reagovanja Vrhovnog suda , poslije toliko godina čekanja na pravdu i osudu zločina uvjerena da će pravda i osuda kad tad doći jer djela ratnog zločina ne zastarijevaju.

PItali smo je i da prokomentira objavljenuprijau FUP-a koja je proslijeđena Tužilaštvu BIH, a iz koje je vidljivo da organizovana grupa pod pokroviteljstvom HNS-a vrši uticaj na svjedoke.

– Informaciju je dao FUP, a Mostarci znaju šta ko radi, u Mostaru je sve poznato pa i to da postoji nevladina organizacija HNS koja koristi sve metode kako bi zaštitila učesnike UZP. Nika Pinter je državljanin druge države i zna se da je boravila kao stranac u Mostaru i zna se šta je radila u Mostaru . Svaki poziv upućen svjedoku za svjedočenje biva saopšten kod nadležnih u Uredu za pravnu pomoć optuženim pripadnicima HVO, odnosno voditelju ureda Ježi (op.a. Zvonko Vidović) . Ježa ima sopstveni interes da se prikrije istina o zvjerskom djelovanju ubijanju na Mašinskom fakultetu u Mostaru koji se danas zove Strojaraski fakultert, kaže Penava i dodaje:

– Sestra od jednog optuženog također je u funkciji spoznaje Ureda pravne pomoći kome je poslata pozivnica. Svjedoci hrvatske nacionalnosti moraju šutiti jer im neće biti mjesta ni u crkvi niti džamiji, bar tako kažu.