Bosna i Hercegovina

 Federacija Bosne i Hercegovine

ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON

 KANTONALNI SUD U ZENICI

     Broj: 04 0 K 005715 13 K

     Zenica, 15.06.2015. godine

 

 

 

U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE!

 

 

Kantonalni sud u Zenici, u vijeću sastavljenom od sudije Maličbegović Enesa, kao predsjednika vijeća, te sudija Kubat Jasminke i Anić Maria, kao članova vijeća,  uz sudjelovanje zapisničara Telalović Jele, u krivičnom predmetu protiv optuženog Martić Mate, zbog sticaja krivičnih djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, u vezi sa članom 48. istog Zakona, po optužnici Kantonalnog tužilaštva/tužiteljstva Zenica broj: T04 0 KTRZ 0008935 12 od 05.08.2013. godine, potvrđene od strane sudije za prethodno saslušanje ovog suda pod brojem: 04 0 K 005715 13 Kps, dana 15.08.2013. godine, nakon održanog usmenog, javnog i glavnog pretresa, u prisustvu kantonalnog tužioca Tomaš Branislava, branioca optuženog po službenoj dužnosti Bodul Nikice, advokata iz Zenice, a u odsutnosti optuženog, je dana 15.06.2015. godine, donio i javno objavio, slijedeću:

 

 

 

P R E S U D U

 

 

Optuženi: MARTIĆ MATO, sin Nikole, rođen ...godine u mjestu Gornja Lovnica, opština Zavidovići, JMB: ..., broj lične karte ... izdata od strane ..., adresa prema CIPS evidenciji:..., sa trenutnim prebivalištem na adresi ...(poštanski broj ..), pismen, sa završenih četiri razreda osnovne škole, po zanimanju umirovljenik, oženjen, otac četvero djece, neosuđivan, ..., državljanin ...,

 

 

K R I V  J E

 

 

            što je, 

Za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na području općine Žepče, između jedinica HVO-a i Armije RBiH, kao pripadnik postrojbe HVO-a Žepče, postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a) i člana 13. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949.godine, kao i člana 3. stav 1. tačka a), člana 13. i člana 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12.08.1949.godine i dopunskog Protokola I od 08.06.1977, tako što je:

 

      1) Dana 09.07.1993.godine, na području općine Žepče, kao pripadnik HVO-a,  grupu od desetak ratnih zarobljenika,  pripadnika Armije RBiH bošnjačke nacionalnosti, među kojima su bili i

Jašić Samir, Muslić Gano i Krehmić Osman,

a koji su bili zatvoreni u prostorijama Osnovne škole u mjestu Perkovići, naoružan puškom M-48, a zajedno sa još jednim pripadnikom HVO-a, sproveo na uređenje borbenih položaja HVO-a na lokalitet zv. „Žepačko raskršće“, te je prilikom sprovođenja ovih zatočenika, iste fizički i psihički zlostavljao, naređujući im da moraju lijegati po blatu, vodi, trnju i kamenju, što su ovi morali činiti, te ih je snažno udarao po raznim dijelovima tijela kundakom puške, i na taj način nečovječno postupao prema zatočenicima i nanosio im snažan tjelesni i duševni bol i patnje, da bi prilikom dolaska na lokalitet zv. „Žepačko raskršće“ zatočenicima naredio gdje trebaju kopati, pa kada se u tom momentu iz pravca borbenih položaja Armije RBiH začula pucnjava, zatočenici su polijegali u strahu za svoje živote i puzeći krenuli natrag prema mjestu sa kog su došli, Martić Mato je svoju pušku M-48 zamijenio za automatsku pušku sa navrnutim nastavkom koji je služio za ispaljivanje granata zv.“pijane ustaše“ i glasno naredio zatočenicima da se dignu, a kada ovi to nisu učinili, počeo je iz te automatske puške pucati u njihovom pravcu i tom prilikom jednim metkom pogodio sa leđa u desnu plećku Jašić Samira, a nakon toga sa dva metka Muslić Ganu i to jednim metkom u lakat desne ruke, a drugim u predjelu iznad članka desne noge, a kada je Jašić Samir poslije ranjavanja ustao i uhvatio se za jedno drvo, Martić Mato mu je opsovao „balijsku majku“ i doviknuo: „nećeš se izvući“, te ponovo pucao u njega i pogodio ga metkom u desnu nadlakticu, nanijevši tako ovoj dvojici teške tjelesne ozljede, nakon čega duže vrijeme nije nikome dopustio da ranjenim Jašić Samiru i Muslić Gani pruže pomoć, niti im je dozvolio da se pomjere sa mjesta, tako što je stajao iznad njih sa puškom u ruci i vikao na njih: “šta se derete, hoćete li da vam ispalim par ''pijanih ustaša'' u glavu“ prijeteći im tako,  sve dok nije došao drugi vojnik HVO-a koji mu je naredio da ih pusti, pa su ih ostali zarobljenici podigli na konjska kola i odvezli do mjesta Lovnice, a zatim sanitetskim vozilom u Perkoviće gdje im je pružena pomoć;

 

      2) Tačno neutvrđenog  dana u mjesecu julu 1993.godine, u mjestu Ljeskovica, općina Žepče, susreo zarobljeno civilno lice bošnjačke nacionalnosti Brutus Izeta, koji je sa ostalim zarobljenicima bio smješten u prostorijama montažne prodavnice i koji se vraćao sa položaja na kom je zajedno sa pripadnicima HVO-a izvlačio njihove poginule vojnike, te ga je upitao:  „zašto je sam, gdje je krenuo i zašto bježi“?, pa je nakon što mu je Brutus Izet odgovorio da ne bježi,  nego da se vraća poslije odrađenog posla, prišao ovom,  te ga vrhom poluautomaske  puške snažno udario u predjelu između čmara i testisa nanijevši mu povredu, zbog koje je prebačen u  ambulantu u Žepču.

 

             čime je počinio, u sticaju, krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ i krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, sve u vezi sa članom 48. istog Zakona,

 

pa mu sud, za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ, te za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, primjenom prednjih odredaba, te članova 41. 42, i 43. preuzetog KZ SFRJ, utvrđuje pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 1(jednu) godinu, pa se primjenom prednjih odredaba, te člana 48. preuzetog KZ SFRJ, optuženi,

 

 

O S U Đ U J E

 

NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE I 8 (OSAM) MJESECI.

 

Na osnovu člana 212. stav 1. i 3. ZKP FBiH oštećeni se sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak.

 

Na osnovu člana 202. stav 1. ZKP FBiH, optuženi je dužan platiti cjelokupne troškove krivičnog postupka, s tim da se ovom presudom obavezuje da na ime paušala plati iznos od 50,00 KM, u roku od 15 dana, od dana pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok će sud o visini preostalih troškova donijeti posebno rješenje, a nakon pribavljanja neophodnih troškovnika.

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

 

Kantonalno tužilaštvo/tužiteljstvo Zenica je optužnicom broj: T04 0 KTRZ 0008935 12 od 05.08.2013. godine optužilo Martić Matu zbog sticaja krivičnih djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, sve u vezi sa članom 48. istog Zakona, a kako je to bliže opisano u tom tužilačkom aktu.

 

Optužnica je potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje ovog suda pod brojem: 04 0 K 005715 13 Kps dana 15.08.2013. godine.

 

Rješenjem Suda BiH broj: S1 K 009252 12 Kv od 26.03.2012. godine prenesena je mjesna nadležnost Kantonalnom sudu u Zenici za vođenje postupka protiv optuženog Martić Mate.

 

Optuženi je pred sudijom za prethodno saslušanje ovog suda, dana 22.11.2013. godine negirao djela za koja se tereti, radi čega je cjelokupan spis dostavljen krivičnom vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa.

 

Kao dokazi optužbe, saslušani su svjedoci Jašić Samir, Muslić Gano, Krehmić Osman i Brutus Izet.

Kao materijalni dokazi optužbe prihvaćeni su slijedeći dokazi koje je tužilaštvo uložilo u sudski spis: potvrda o registraciji logoraša Jašić Samira, izdata od Međunarodnog Crvenog križa Zagreb, broj: ....  od .... godine, lična karta na ime Jašić Samira, izdata od strane Međunarodnog crvenog križa, broj: ..., specijalistički nalaz na ime Jašić Samir, izdat od strane Doma zdravlja Žepče, dana .... godine, hirurški nalaz na ime Jašić Samira, izdat od strane Regionalne bolnice Zenica, dana ....godine, uvjerenje o ranjavanju za Jašić Samira,izdato od III Korpusa Armije RBiH, broj: .... od ..... godine, specijalistički nalaz na ime Jašić Samira od 21.11.1994. godine, kartica ratnog vojnog invalida na ime Jašić Samira, broj: ....od ....godine, potvrda o registraciji logoraša na ime Muslić Gane izdata od Međunarodnog crvenog križa Zagreb, broj .... od ... godine, specijalistički nalaz na ime Muslić Gane, izdat od Doma zdravlja Žepče od .... godine, nalaz ortopeda za Muslić Ganu, izdat od Regionalne bolnice Zenica, dana ... godine, otpusnica iz bolnice na ime Muslić Gane, izdata od Regionalne bolnice Zenica, broj: .... od od ... godine, rješenje o invalidnosti na ime Muslić Gane izdato od Službe za društvene djelatnosti Općine Žepče broj: .... od .... godine, splisak povrijeđenih zbrinutih u Domu zdravlja“ Sveti Sava“ Teslić od ... godine, sa dopisom od ... godine, zapisnik o prepoznavanju osoba MUP-a Zenica od ... godine, legitimacija Udruženja civilnih žrtava rata Općine Novi Grad Sarajevo za Brutus Izeta, broj: 57. i fotodokumentacija o prepoznavanju lica MUP-a Zenica broj: .... od .... godine.

Kao dokaz optužbe, prihvaćena je i izjava optuženog, data u Županijskom sudu u Velikoj Gorici, pod brojem: ... od ...godine.

 

Kao dokazi odbrane odbrane saslušani su svjedoci Bulajić Antun, Bulajić Josip, Tadić Jozo, Tadić Branko i Jurić Ivo.

 

Osim toga, na glavnom pretresu dana 15.06.2015. godine saslušan je optuženi u svojstvu svjedoka.

 

Kao materijalni dokazi odbrane, prihvaćeni su slijedeći dokazi: dopis Službe za graditeljstvo i prostorno uređenje i katastar Općine Žepče, broj: 03-30-6-33/2014 od 20.01.2014. godine sa katastarskim pregledom, uvjerenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Žepče broj: UP-I-06-41-424/05 od 21.10.2013. godine, dopis Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Žepče, broj:L 06-05-10-2134/2013 od 21.10.2013. godine sa uvjerenjem broj: 07/101-89 od 31.10.1993.godine i uvjerenje od 28.10.2004. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Muslić Gane iz istrage, ranijeg Višeg suda u Zenici, broj: Ki-104/95 od 23.05.1995. godine, uvjerenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Žepče, broj: UP-I-06-41-63/05 od 21.10.2013. godine sa uvjerenjem od 17.01.2005. godine, te spisak prognanika Gornje i Donje Lovnice, lipanj 1993-svibanj 1994. godine.

 

Odbrana je odustala od saslušanja svjedoka Tadić Mirka i Juranović Ilije, zbog čega se ovi svjedoci nisu ni saslušavali na glavnom pretresu.

 

S obzirom da je glavni pretres bio odložen duže od 30 dana, a zbog bolesti optuženog, pretres se iznova otvorio dana 22.05.2015. godine, te okončao dana 15.06.2015. godine.

 

Na pretresu uz saglasnost stranaka pročitani su iskazi saslušanh svjedoka, kako optužbe, tako i odbrane, te je donesena odluka o prihvatanju materijalnih dokaza koji su navedeni u zapisnicima sa glavnog pretresa od 22.05.2015. i 15.06.2015. godine. Optužba, a ni odbrana nisu imali drugih dokaznih prijedloga, a osim onoga što je konstatovano u naprijed navedenim zapisnicima.

 

Optuženi je oglašen krivim da je za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na području općine Žepče između HVO i Armije BiH, kao pripadnik postrojbe HVO Žepče, u kritičnom periodu postupao protivno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, pri tome kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka a. i člana 13. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine, kao i člana 3. stav 1. tačka a, člana 13. i člana 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12.08.1949. godine i dopunskog Protokola I od 08.06.1977. godine.

 

Ženevskom konvencijom od 12.08.1949. godine propisano je postupanje sa ratnim zarobljenicima.

 

Odredbom člana 3. stav 1. tačka a. Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima propisano je da svaka strana u oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter, treba da poštuje principe Konvencije, te se istom, između ostalog zabranjuje da se prema ratnim zarobljenicima sprovodi nasilje protiv života i tijela, ubistva, sakaćenja, okrutno postupanje, te mučenje.

 

Članom 13. naprijed navedene Konvencije, propisano je da se sa ratnim zarobljnicima u svako doba mora postupati čovječno. Svaki protupravni čin ili propust sile koja ih drži, a koji prouzrokuje smrt, ili dovede u ozbilju opasnost zdravlje ratnog zarobljenika, zabranjen je i smatra se teškom povredom Konvencije. Posebno nijedan ratni zarobljenik ne smije biti podvrgnut fizičkom sakaćenju ili medicinskom ili naučnom pokusu bilo koje prirode, ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i nije u njegovom interesu. Ratni se zarobljenici moraju u svako doba lično štititi od svakog čina nasilja ili zastrašivanja, uvreda i javne radoznalosti. Zabranjene su represalije prema ratnim zarobljenicima.

 

Ženevskom konvencijom štiti se i civilno stanovništvo za vrijeme rata, kao i Dopunskim protokolom I od 08.06.1977. godine.

 

Odredbom člana 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata od 12.08.1949. godine zabranjuje se nanošenje teških povreda civilnom stanovništvu, namjerna ubistva, mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući i biološke eksperimente, namjerno prouzrokovanje velikih patnji ili teških oštećenja fizičkog integriteta ili zdravlja, nezakonito deportovanje ili premještanje, nezakonito lišenje slobode, prisiljavanje zaštićene osobe da služi oružanim snagama neprijateljske sile ili njeno lišavanje prava da joj se pošteno i nepristrasno sudi prema odredbama navedene Konvencije. Osim toga, zabranjuje se uzimanje i talaca, te uništenje i prisvajanje imovine koja nije opravdana vojnim potrebama i koje je izvršeno u velikim razmjerama protupravno i samovoljno.

 

Članom 144. preuzetog KZ SFRJ-a – krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika- propisano je „ ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

 

Članom 142. preuzetog KZ SFRJ-a- krivično djelo ratni zločini protiv civilnog stanovništva propisano je „ ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prostituciju ili silovanja, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore ili druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili njenoj obavještajnoj služi ili administraciji, prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito, samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine, koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerne velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca, ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina.

 

U cilju dokazivanja izvršenja krivičnih djela od strane optuženog, tužilaštvo je saslušalo četiri svjedoka, te u sudski spis uložilo određeni broj materijalnih dokaza.

 

Svjedok Jašić Samir je u svom iskazu naveo da su pripadnici Armije RBiH, a nakon što su se predali Hrvatskom vijeću odbrane u Žepču, podijeljeni, a potom odvedeni u logor. Odvojeni su muškarci stariji od 18 godina, te odvedeni u osnovnu školu u Žepču, a potom u osnovnu školu u Perković, gdje su stalno bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju, te odakle su ih odveli na kopanje rovova i tranšea. Svjedok Jašić Samir je naveno da je jednog dana grupu zarobljenika, a u kojoj je bio i sam, optuženi Martić Mato vodio na kopanje rovova. Optuženog poznaje pod nadimkom „Domobran“ i bio je obučen u crnu uniformu i naoružan puškom M-48.  Izjavio je da ih je optuženi tjerao da zaliježu u najgorim i najnepristupačnijim mjestima, u barama i grmlju. Kada su došli do položaja HVO-a koji su držali liniju od Zavidovića na lokalitet zv. Žepačko raskršće, na prostoru iznad mjesta Ljeskovice i Lovnice, naređeno im je da na samom prevoju kopaju tranšee, tada se začula pucnjava i zarobljenici su se našli između dvije vatre. U strahu za svoj život legli su kako bi se zaštitili. U tom trenutku optuženi im je naredio povikom „Ustajte Balije, kopajte“. Međutim, pucnjava je i dalje trajala, pa su se zarobljnici nastavljali zaklanjati da ih ne pogodi metak. Optuženi je u jednom trenutku uperio automatsku pušku, koju je zamijenio na rovovima sa puškom M-48, u Jašić Samira, te je ispalio jedan metak, koji je Samira pogodio u plećku, od čega je isti pao. Vidio je kako ranjen pada i jauče od bolova i Muslić Gano. Svjedok Jašić Samir jasno je iskazao da ne postoji nikakva mogućnost da su ranjeni od unakrsne razmjene vatre, već isključivo od optuženog Martić Mate. Ovaj svjedok je vrlo jasno izjavio: „Ne postoji nikakva mogućnost (misli na unakrsnu vatru), gledam čovjeka kada nišani i puca u nas“. „ Kada sam to vidio, šta sam mogao vjerovati“. Dalje, svjedok je izjavio da je optuženi Martić Mato ponovo nanišanio prema svjedoku Jašić Samiru opsovao balijsku majku, te povikao da se neće izvući, pa kada se Samir uhvatio za jedno drvo ranjen, u istog je ponovo pucao, te ga pogodio metkom u desnu ruku, odnosno nadlakticu.

Potom je optuženi povikao: „Šta se dereš, hoćeš li da ti istresem u glavu“. Optuženi nije nikom od prisutnih dao da pomognu povrijeđenim licima, sve dok nije došao komandir, te počeo galamiti na optuženog. Isti je naredio da se poovrijeđenima pruži pomoć, nakon čega su konjskim kolima prebačeni do bolnice u Bistrici, a potom su kolima hitne pomoći prebačeni i smješteni u Teslić. Svjedok je izjavio da nema nikakve dileme da je optuženi pucao u njega, te da je to upravo ona osoba koja sjedi u sudnici. Dodao je još: „Vidim da nema hrabrosti da me pogleda nijedanput, sigurno se sjetio“. „Nadam se da ga bar savjest peče, ako ima ljudskosti u sebi, jer sam pretrpio bolove, traume, koje i dan danas ispoljavam, jer nije lako gledati smrti u oči, a on, vidio sam, nije razmišljao nijedne sekunde da ja preživim.“ Svjedok Jašić Samir ima status ratnog vojnog invalida, a zbog teških tjelesnih ozljeda koje je zadobio kritičnog dana od strane optuženog.

 

Svjedok Muslić Gano je u svom iskazu naveo da ga je zajedno sa grupom od 20-tak zarobljenika, među kojima su bili Jašić Samir i Krehmić Osman, lice nadimka „Zec“, predalo optuženom Martić Mati, kojeg je tom prilikom nazvao „Domobranom“. Optuženi je bio naoružan puškom M-48. Bio je u crnoj uniformi. Optuženi je zarobljenike nepristupačnim i uskim putem proveo na lokalitet iznad Ljeskovice i Lovnice u okoljni Žepča (zv. Žepačko raskršće). Tom prilikom ih je fizički i psihički zlostavljao i tjerao da liježu po blatu, vodi, trnju i kamenju. Komšije koje su vidjele taj prizor, su se smijale. Kada su došli na vrh brda, podijeljeni su u dvije grupe i naređeno im je da kopaju tranšee. Došlo je do razmjene vatre između Armije RBiH i HVO-a. Meci su sijevali iznad njihovih glava, da bi zarobljenici legli, te se pokušali sakriti. Optuženi je počeo da viče, da im psuje balijsku majku, te im naređivao da se ne miču, nego da kopaju. Potom je počeo pucati po njima. Tom prilikom je pogodio Muslić Ganu i Jašić Samira, koji su taj dan kolima hitne pomoći prebačeni za Teslić, gdje im je ukazana medicinska pomoć. Optuženi je u Muslić Ganu pucao sa dva metka i to jednim metkom u lakat desne ruke, a drugim u predjelu iznad članka desne noge.

Svjedok Muslić Gano se nije mogao precizno izjasniti koje je oružje imao optuženi, ali nije isključio mogućnost upotrebe automatske puške zv. „Kalašnjikov“.  Muslić Gano ima status trajnog invalida, a stepen invalidnosti mu se stalno povećava, jer je kritičnog dana zadobio teške tjelesne ozljede.

 

Svjedok Krehmić Osman je u svom iskazu naveo da je sa još nekolicinom zarobljenika u julu mjesecu 1993. godine od strane lica po imenu Nikola, zv. Zec, predat optuženom. Ova osoba je zarobljenike predala Mati, govoreći istom: „Mato, evo ti ljudi i vodi ljude“, nakon čega su zarobljenici u koloni išli na kopanje rovova, odnosno tranšea prema Žepačkom raskršću. U koloni su bili Muslić Gano, Kadrić Zahid i drugi. Kada su došli na kosu, na kritični lokalitet Žepačkog raskršća, Mato im je naredio da kopaju tranšee. Ubrzo potom došlo je do razmjene vatre između Armije RBiH i HVO-a. zarobljenici su legli  na zemlju da se zaštite. Tada je neko viknuo: „Dižite se, šta ležite“. Poslije od te osobe je uslijedio rafal po njima. Osman je potom vidio Muslić Ganu kako leži ranjen u ruku i nogu, nakon čega je prebačen konjskim kolima da mu se pruži ljekarska pomoć.

 

Svjedok Brutus Izet je naveo da je u ljeto 1993. godine, dok je bio u logoru u Žepču, poslan zajedno sa još 12-14 momaka da izvlače poginule sa područja u okolini Žepča koje je držala vojska HVO-a.  Kada je prolazio pored optuženog, kojeg su zvali i „Matan“, isti se osvrnuo za njim, počeo da psuje Izetu i galami, te ga je puškom „Papovkom“ koju je imao kod sebe, snažno udario u lijevi but, pa kada je pao od jačine bola, ponovo ga je puškom udario u predio anusa i testisa, nanijevši mu povrede od kojih nekoliko dana nije mogao ništa raditi. Kritična povreda se zakomplikovala, zagnojila se, pa je Izet došao u teško zdravstveno stanje, zbog čega je prebačen u bolnicu u Žepče.

Svjedok Brutus Izet nije imao nikakvu dilemu da mu je povredu nanio optuženi. U sudnici je kazao da je sasvim uvjeren da se radi o istom čovjeku, s tim da je optuženi u vrijeme suđenja mršaviji, a naravno i stariji.

 

Iz potvrde Međunarodnog crvenog križa Zagreb broj .... od ... godine vidi se da je Jašić Samir bio registrovan kod Međunarodnog crvenog križa kao zatočenik u Žepču. Registracija zatočenika izvršena je dana ... godine. Dalje, iz potvrde se vidi da je isti oslobođen dana .... godine. Prednja potvrda potvrđena je i iskaznicom Jašić Samira, broj: ....

 

Ljekarski nalazi za Jašić Samira (specijalistički nalaz Doma zdravlje Žepče od ... hirurški nalaz Regionalne bolnice Zenica od ... godine, kao i specijalistički nalaz od ... godine) potvrđuju da je kritičnog dana Jašić Samir jednim metkom pogođen u leđa, u desnu plećku, a drugim u desnu nadlakticu, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede.

 

Iz uvjerenja III Korpusa Armije RBiH, broj: ... od ... godine, vidi se da je Jašić Samir teže ranjen dana 09.07.1993. godine, a kao logoraš u Žepču.

Iz iskaznice broj: ... od ... godine vidi se da je Jašić Samir ratni vojni invalid sa procentom invalidnosti od 40%.

 

Iz potvrde Međunarodnog crvenog križa Zagreb broj; ... od ... godine vidi se da je Muslić Gano registrovan kao zatočena osoba u Žepču. Registracija Međunarodnog crvenog križa izvršena je dana 22.09.1993. godine. Iz navedene potvrde vidi se da je Muslić Gano oslobođen dana 16.10.1993. godine. Iz medicinskih nalaza (specijalistički nalaz Doma zdravlja Žepče od 09.07.1993. godine, nalaz ortopeda Regionalne bolnice Zenica od 22.12.1993. godine, otpusnica iz bolnice Regionalne bolnice Zenica, broj: ... od .... godine, vidi se da je Muslić Gano kritičnog dana zadobio teške tjelesne ozljede iz vatrenog oružja, te da je jednim metkom pogođen u lakat desne ruke, a drugim u predjelu desne noge.

Iz rješenja Službe za društvene djelatnosti Općine Žepče, broj: ... od ... godine vidi se da je Muslić Gani priznat status ratnog vojnog invalida sa 50% invaliditeta-trajno.

 

Iz spiska povrijeđenih i zbrinutih dana 09.07.1993. godine Doma zdravlja „Sveti Sava“ Teslić vidi se da je Jašić Samir dana 09.07.1993. godine zadobio teške povrede od ranjavanja u predjelu leđa, u desnu plećku, odnosno grudnjak, te desne nadlaktice.

Iz prednjeg dokumenta vidi se da je Muslić Gano dana 09.07.1993. godine zadobio teške tjelesne povrede ranjavanjem i to u predjelu lakta desne ruke, te desne noge, odnosno potkoljenice.  Pored toga, u prednjem dokumentu je napisano da su oba lica upućena u Stacionar Teslić, te da su isti bili pripadnici Armije RBiH.

 

Iz zapisnika o prepoznavanju osoba, MUP-a Zenica, od 19.10.2012. godine vidi se da je Brutus Izet izvršio radnju prepoznavanja u službenim prostorijama Policijske stanice Novi Grad Sarajevo, a povodom naredbe Kantonalnog tužilaštva Zenica od 27.04.2012. godine, kojom prilikom je bio prisutan kantonalni tužilac iz Zenice, Tomaš Branislav, te policijski službenici iz Zenice, Sikira Mensur i Debihić Džemaludin. Prepoznavanje je izvršeno na osnovu fotografija iz kartona ličnih karata, izuzetih iz prostorija PU Žepče. Prepoznavanje je vršio Brutus Izet uz prethodno opisivanje lica koje treba da prepozna na fotografijama. Prilikom prepoznavanja, Brutus Izetu je izvršeno predočavanje pet fotografija u dva kruga prepoznavanja, da bi nakon svakog kruga Brutus Izet prepoznao optuženog Martić Matu, kao osobu koja je izvršila krivično djelo prema njemu. U prvom pokazivanju fotografija, Brutus Izet je pod rednim brojem 3. prepoznao optuženog kao izvršioca djela, a u drugom pokazivanju pod rednim brojem 2.

O prepoznavanju, pored zapisnika, sačinjena je i fotodokumentacija MUP-a Zenica, broj: 08-03/3-6-113/12 od 25.10.2012. godine. Fotodokumentacija sadrži četiri fotografije, te prikaz fotografija koje su u dva kruga predočavane Brutus Izetu radi prepoznavanja.

 

Iz legitimacije Udruženja civilnih žrtava rata Općine Novi Grad Sarajevo, broj: 57, vidi se da je Brutus Izet kategorisan kao civilna žrtva rata sa kategorijom 60% invaliditeta.

 

Odbrana je saslušala pet svjedoka, te u sudski spis uložila određeni broj materijalnih dokaza.

 

Svjedok Bulajić Antun je u svom iskazu govorio o tome kako je on u kritičnom periodu bio jedan od ključnih operativnih časnika na sektoru jug, u 111.XP brigadi. U svom iskazu govorio je o tome kako su i na kojem lokalitetu bile razmještene snage Armije RBiH i HVO-a, sa posebnim akcentom na područje juga. Ovaj svjedok saslušan je od strane odbrane, a zbog osporavanja lokaliteta izvršenja krivičnog djela od strane odbrane.

Odbrana smatra da je tužilaštvo pogrešno označilo mjesto izvršenja krivičnog djela od strane optuženog, da to mjesto ne može biti Žepačko raskršće, nego brdo Varda. Za lokalitet Varde svjedok Bulajić Antun je rekao da snage HVO-a nisu bile na Vardi, jer je to brdo bilo minirano.

 

Svjedok Bulajić Josip je bio zapovjednik satnije, koja je vršila dužnost na području Ljeskovice. U kritičnom periodu izjavio je da je lokalitet Žepačko raskršće držala Armija RBiH, te da na tom prostoru nije bilo postrojbi HVO-a. Negirao je bilo kakvo izvršenje krivičnog djela od strane optuženog, kao i korištenje zarobljenika na linijama odbrane HVO-a.

 

Svjedok Tadić Jozo je govorio o tome kakvo je svojstvo imao optuženi Martić Mato u toku rata. Što se tiče optuženog, ovaj svjedok je izjavio da je u spisku prognanih Gornje i Donje Lovnice, a koji dokaz je odbrana uložila kao materijalni dokaz, pod rednim brojem  83. dnevnika, upisan Martić Mato, sa konstatacijom da je mobiliziran u 7. mjesecu 1993. godine, kao čuvar krava, odnosno stoke, sa još 14 lica, koji su svi zajedno čuvali stoku.

 

Svjedok Tadić Branko je u svom iskazu izjavio da je u kritičnom periodu bio zapovjednik voda logističke satnije sa sjedištem u Ljeskovici. Optuženi je bio u sastavu te logističke satnije, voda. Svjedok je izjavio da se njegova jedinica bavila čuvanjem stoke, pa samim time da je takvo zaduženje imao i optuženi. Ovaj svjedok je negirao bilo kakvo odvođenje zarobljenika na Žepačko raskršće, kao i bilo kakvo djelovanje od strane optuženog prema zarobljenicima. Izjavio je da optuženi nije imao nikakve veze sa ratnim zarobljenicima, pa samim time da nije mogao ni počiniti predmetna krivična djela.

 

Svjedok Jurić Ivo je u kritičnom periodu bio zapovjednik satnije „Sveti Juraj“ u Gornjoj Lovnici. Govorio je o tome kako je njegovo područje bilo u dosta teškom stanju, da mu je selo bilo gotovo zatvoreno od položaja Armije RBiH, s tim da je ipak postojao jedan put između Lovnice i Ljeskovice, koji je povezivao ovo područje sa Žepčem, odnosno sa jedinicama HVO brigade u Žepču. Govorio je o tome kako je Žepačko raskršće daleko, da na Žepačko raskršće nisu odvođeni zarobljenici na kopanje rovova, da je to udaljena zona i nepristupačan teren i da se moglo proći jedino konjskom zapregom.

 

Iz materijalnih dokaza odbrane, tj. iz dopisa Službe za graditeljstvo i prostorno uređenje i katastar Općine Žepče, broj: 03-30-6-33/2014 od 20.01.2014. godine vidi se da se Žepačko raskršće nalazi na tromeđi katastarskih opština Bistrica, Ljeskovica i Želeća.

Iz uvjerenja Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Žepče broj: UP-I-06-41-424705 od 21.10.2013. godine vidi se da je Muslić Gani priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, a zbog ranjavanja u desnu ruku i desnu potkoljenicu.

Iz dopisa Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Žepče, broj: 06-05-10-234/2013 od 21.10.2013. godine, te uvjerenja broj: 07/101-89 od 31.10.1993. i od 28.10.2004. godine, vidi se da je Muslić Gano zadobio povrede, odnosno da je ranjen iz pješačkog naoružanja za vrijeme kopanja rovova.

Iz uvjerenja Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Žepče, broj: UP-E-06-41-63/05 od 21.10.2013. godine, vidi se da je  Krehmić Osmanu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida sa 20% invaliditeta, kao i iz uvjerenja od 17.01.2005. godine.

 

Analizirajući dokaznu građu koja je provedena na glavnom pretresu, ovaj sud smatra da je tužilaštvo dokazalo da je optuženi u kritično vrijeme počinio krivična djela za koja se tereti. Da je optuženi krivična djela počinio u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini i na području općine Žepče, može se zaključiti iz iskaza saslušanih svjedoka, kako optužbe, tako i odbrane, a iz odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 20. juna 1992. godine, vidi se da je u Bosni i Hercegovini proglašeno ratno stanje na području cijele teritorije (odluka Predsjedništva BiH objavljena u Službenom listu RbiH broj 7/92). Ratno stanje trajalo je do 22.12.1995. godine, kada je Predsjedništvo BiH, odlukom proglasilo ukidanje ratnog stanja („Sl. list RBiH, broj 50/95).

 

Branilac optuženog u završnoj riječi je naveo da nije postojao oružani sukob u kritično vrijeme između Armije RBiH i  postrojbi HVO na području Žepča, te je naveo da se situacija između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane treba posmatrati kroz nedefinisani sukob, a prvenstveno zbog toga što je na drugoj strani u odnosu na postrojbe HVO-a, bila jedinica El Mudžahid, koja je bila izvan komandne kontrole Armije BiH. 

 

Nasuprot ovim tvrdnjama, nalazimo da se zaključak o oružanom sukobu, može izvesti na temelju provedenih, kako subjektivnih, tako i objektivnih dokaza, kako optužbe, tako i same odbrane.

 

Iz iskaza saslušanih svjedoka, jasno se zaključuje da je oružani sukob postojao, a o čemu je odbrana postavila niz pitanja svjedocima, a iznošenje tvrdnji o jedinici El Mudžahid, od strane branioca u završnoj riječi, ostaje samo u domenu navoda, jer nijedan dokaz ne ukazuje da je na drugoj strani u odnosu na HVO, bila jedinica El Mudžahid.

Takođe  treba napomenuti da je ove tvrdnje branilac iznio u završnoj riječi, da o tome nije bilo govora tokom suđenja, te da iste nemaju nikakvu potvrdu u dokaznoj građi.

Odbrana pobija i svojstvo optuženog i njegovu pripadnost HVO Žepče. Međutim, iz iskaza saslušanih svjedoka optužbe Jašić Samira, Muslić Gane, Krehmić Osmana i Brutus Izeta, jasno se zaključuje da je optuženi bio pripadnik HVO-a Žepče, a to se može zaključiti i iz dokaza odbrane, kako na osnovu iskaza svjedoka, tako i na temelju materijalnih dokaza. Odbrana je dokazivala da je optuženi bio u logističkom vodu, čuvar stoke. Međutim, i ova vrsta jedinice, pripadala je postrojbi HVO u Žepču, radi čega nema nikakve dileme o statusu optuženog u kritičnom periodu.

 

Kada je u pitanju svojstvo optuženog u kritičnom periodu, treba istaći da optuženi pripadnost HVO-u nije osporio ni u zapisniku o ispitivanju u Županijskom sudu u Velikoj Gorici od 19.10.2013. godine. U tom zapisniku jasno je naveo da je u kritično vrijeme bio pripadnik HVO-a i to 111. brigade u Žepču. Branilac optuženog je u odnosu na prednju izjavu istakao da se ona ne može koristiti kao dokaza, jer optuženi nije prilikom ispitivanja imao branioca.

 

Međutim, ovaj sud nalazi da je predmetna izjava u skladu sa zakonom, da je ista uzeta na osnovu zamolnice Kantonalnog tužilaštva Zenica, a u istoj izjavi optuženom su data sva neophodna upozorenja koja su bitna za osobu protiv koje se vodi krivični postupak, i iz zapisnika se ne vidi da je Županijski sud u Velikoj Gorici, odnosno sudac istrage, povrijedio bilo koje pravo na odbranu optuženog. Što se tiče prigovora, a u odnosu na branioca ovaj sud napominje da se iz zapisnika Županijskog suda u Velikoj Gorici jasno vidi da je optuženi upozoren da ima pravo angažovati branioca, ali da se isti odrekao tog prava, te jasno izjavio da branioca neće angažovati.

Odbrana osporava i vrijeme izvršenja krivičnih djela od strane optuženog. Međutim, vremena koja su označena za krivična djela za koja je optuženi oglašen krivim, proizilaze iz iskaza saslušanih svjedoka optužbe, kao i iz materijalnih dokaza koje je tužilaštvo uložilo u sudski spis.

 

Iz uvjerenja III Korpusa Armije R BiH broj: 12/1337 od 11.12.1993. godine, vidi se da je Jašić Samir ranjen dana 09.07.1993. godine.

Iz specijalističkog nalaza od 22.12.1993. godine vidi se da je Muslić Gano ranjen 09.07.1993. godine.

Osim toga, datum izvršenja krivičnog djela, u odnosu na prvo krivično djelo, evidentiran je i u spisku povrijeđenih i zbrinutih Doma zdravlja „Sveti Sava“ Teslić, jer je u posebnoj rubrici upisan datum 09.07.1993. godine, kao dan ranjavanja Jašić Samira i Muslić Gane.

 

Branilac optuženog je u odnosu na dokaz, spisak povrijeđenih i zbrinutih dana 09.07.1993. godine, izjavio da se isti ne može prihvatiti, jer nema potpisa na tom dokumentu. Međutim, sud je ovaj dokaz prihvatio, jer je spisak kao dokumenat dostavljen uz poseban dopis Doma zdravlja „Sveti Sava“ od 16.07.2012. godine, kao prilog akta, a koji dopis sadrži sve neophodne elemente, pa samim time i potpis direktora Doma zdravlja, te pečat te ustanove.

 

Što se tiče drugog krivičnog djela, vrijeme izvršenja krivičnog djela se zaključuje iz iskaza svjedoka Brutus Izeta, kao i iz zapisnika o prepoznavanju MUP-a Zenica od 19.10.2012. godine.

 

Odbrana osporava i radnju prepoznavanja, a samim time i zapisnik od 19.10.2012. godine, kao i fotodokumentaciju MUP-a Zenica broj: 08-03/3-6-113 od 25.10.2012. godine.

Branilac smatra da je prepoznavanje optuženog od strane Brutus Izeta, nezakonito, jer je izvršeno na osnovu fotografija, te što su svjedoku prilikom prepoznavanja predočene crno-bijele fotografije sa pasoša ili nekog drugog ličnog dokumenta.

 

Sud nije prihvatio prednji prigovor odbrane, a s obzirom da se iz zapisnika od 19.10.2012.godine vidi da je isto urađeno u skladu sa zakonom, da je Brutus Izet prehodno opisao optuženog, a potom da su mu u dva kruga predočene fotografije pet lica, među kojima je pod brojevima 2. i 3. svjedok prepoznao optuženog. Prepoznavanje na osnovu fotografija je propisano članom 99. stav 4. ZKP FBiH i u ovoj zakonskoj definiciji ne postoji nikakvo ograničenje u odnosu na boju fotografije, tj. da li su fotografije u crno-bijeloj tehnici ili u boji.

 

Odbrana je osporila i medicinsku dokumentaciju za oštećene, navodeći da se ne zna koje su povrede zadobili oštećeni. Međutim, iz medicinske dokumentacije, uvjerenja i rješenja koja su navedena kod dokazne građe, a potom i iz spiska Doma zdravlja „Sveti Sava“ Teslić, jasno se zaključuje u koje dijelove tijela su povrijeđeni Jašić Samir i Muslić Gano, te o kojim povredama se radi. Što se tiče povreda Brutus Izeta, o istima je govorio ovaj svjedok, a o čemu svjedoči i činjenica da isti ima svojstvo civilne žrtve rata sa 60%  invaliditeta, a upravo zbog povreda koje je zadobio od strane optuženog, kao i zbog ostalih dešavanja za vrijeme zatočeništva.

Branilac pobija validnost dokumenata koji se odnose na ranjavanje oštećenih, a koji su izdati od nadležnih organa. Ovaj sud smatra da su to paušalni prigovori, jer branilac nije ponudio nijedan dokaz oko eventualne zloupotrebe nadležnih organa, a u vezi ranjavanja oštećenih, a dokaze koje je priložio branilac, vezano za Muslić Ganu, ničim ne negiraju prednji zaključak suda.  Odbrana je osporavala i lokalitet izvršenja krivičnih djela, a prvenstveno u odnosu na prvo krivično djelo, smatrajući da se radnja nije mogla desiti na Žepačkom raskršću, pa je u tom pravcu saslušavala i svjedoke koji su naprijed navedeni. Međutim, Žepačko raskršće kao mjesto izvršenja krivičnog djela je navedeno od strane oštećenih i zbog čega sud nije imao nikakvu dilemu da se  ranjavanje Jašić Samira i Muslić Gane dogodilo upravo na području Žepačkog raskršća. Da li je to označavanje terena od strane oštećenog izvršeno u širem ili užem smislu, nije ni od značaja, jer se  mjesto izvršenja može označiti u širem pojasu. Za oštećene nije bilo nikakve dileme da je u pitanju Žepačko raskršće i to je sud prihvatio kao mjesto izvršenja krivičnog djela.

To što je u uvjerenju od 31.10.1993. godine, a koje je priložila odbrana kao svoj dokaz, napisano da je Muslić Gano ranjen u mjestu Orahovičko brdo, ne utiče na zaključak ovog suda, jer je iskazivanje oštećenih, prihvaćeno kao relevantno. Branilac je u sudski spis uložio i istražnu izjavu Muslić Gane, date u ovom sudu pod brojem Ki-104/95 dana 23.05.1995. godine, tvrdeći da je ovaj svjedok davao različit iskaz u odnosu na glavni pretres. Međutim, kada se pročita istražna izjava, vidi se da nema nikakve različitosti u odnosu na njegovo ranjavnaje kritičnog dana, na vrstu i težinu tjelesnih povreda, a što se međusobno podudara sa iskazom svjedoka Jašić Samira i Krehmić Osmana. Iskazivanje prednjih svjedoka je potpuno jasno i logično i povezano je sa materijalnom građom, radi čega sud nema nikakvu dilemu da se događaj pod tačkom 1. desio upravo onako kao što je to napisano u činjeničnom dijelu ove presude. Isto tako i za drugo krivično djelo, iskazivanje Brutus Izeta je uvjerljivo, logično i u međusobnoj vezi je sa zapisnikom o prepoznavanju i fotodokumentacijom, radi čega sud nije imao nikakvu dilemu da je optuženi počinio i drugo krivično djelo.

Branilac optuženog je u završnoj riječi govorio i o Krehmić Osmanu. Govorio je da je on obolio, a ne da je ranjen kritičnog dana. Međutim, u optužnici niko nije ni postavljao problem Krehmić Osmana i njegovog ranjavanja, već ranjavanja Jašić Samira i Muslić Gane, radi čega je isticanje prednjeg prigovora bespedmetno. Braniocu ukazujemo da nije sporno to što je u uvjerenju od 21.10.2013. godine konstatovano da je Krehmić Osman obolio kao ratni vojni invalid, jer se optužba, a ni sud, nisu bavili ovim činjenicama, a vezano za ovu osobu.

 

Iz dokumentacije Međunarodnog crvenog križa, te i iz iskaza samih oštećenih, te dokaza koji su povezani sa ranjavanjem oštećenih, vidi se da su Jašić Samir i Muslić Gano, kao pripadnici Armije RBiH bili zarobljeni u Žepču i da su imali svojstvo ratnih zarobljenika, dok je oštećeni Brutus Izet zarobljen kao civil, te je kao takav imao status građanskog lica prema kome se mora postupati kao i prema ratnim zarobljenicima u skladu sa pravilima Međunarodnog humanitarnog prava.

 

Dakle, analizirajući dokaznu građu, nalazimo da su iskazi svjedoka optužbe, uvjerljivi, logični i jasni i da su u međusobnoj povezanosti sa materijalnom dokaznom građom, na osnovu koje se zaključuje da je optuženi u kritično vrijeme počinio navedena krivična djela, u vrijeme i na način, pod okolnostima i sa posljedicom kako je to napisano u činjeničnom dijelu ove presude.

 

Optuženi je kao pripadnik postrojbe HVO-a postupao suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, pri tome je prekršio odredbe Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, kao i Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata, kao i Dopunskog protokola, a koje povrede su naprijed opisane u ovoj presudi.

 

Iskazivanje svjedoka odbrane Bulajić Antuna, Bulajić Josipa, Tadić Joze, Tadić Branka i Jurić Ive, a koje se odnosi na negiranje učešća optuženog u izvršenju krivičnih djela, te bilo čega što povezuje optuženog sa izršenjem krivičnog djela, nije prihvaćeno od strane ovog suda, jer to iskazivanje nema uporišta u materijalnim dokazima i očigledno je usmjereno da se optuženom pomogne u krivičnom postupku. Naprijed navedeni svjedoci su prijatelji i ratni komandiri optuženog, radi čega se izvodi logičan zaključak da su isti svojim iskazima nastojali isključiti ili ublažiti krivično-pravnu odgovornost optuženog.

 

Umišljaj optuženog ničim nije doveden u pitanje, radi čega je ovaj sud zaključio da dokazi tužilaštva, izvan razumne sumnje, potvrđuju izvršenje krivičnih djela, od strane optuženog.

 

Kod donošenja odluke o krivično-pravnoj sankciji sud je uzeo u obzir stepen krivične odgovornosti optuženog, način izvršenja krivičnog djela, te nastale posljedice. Osim toga, kod izricanja pojedinačnih kazni zatvora, te jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i 8 mjeseci, sud je uzeo u obzir i određeni broj olakšavajućih okolnosti. Kao olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, sud je cijenio korektno vladanje optuženog u toku krivičnog postupka, uzeta je u obzir životna dob (Martić Mato rođen 06.08.1946.godine), kao i njegovo teško zdravstveno stanje. Narušeno zdravlje optuženog bilo je razlog da se u nekoliko navrata izvrši odgađanje glavnog pretresa.

Osim toga, sud je na strani optuženog, kao olakšavajuću okolnost, cijenio i činjenicu da isti do sada nije osuđivan, odnosno, da se protiv istog ne vodi krivični postupak.

Posebnih olakšavajućih okolnosti, sud nije našao.

 

Cijeneći sve pobrojane okolnosti nalazimo da su pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jednu godinu, kao i jedinstvena kazna zatvora, u trajanju od jedne godine i 8 mjeseci, adekvatne kazne kojima se postiže, kako opća, tako i specijalna prevencija. Isto tako, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti, a prevashodno životnu dob optuženog i loše zdravstveno stanje, ovaj sud smatra da su ispunjeni zakonski uslovi za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma, a shodno članu 42. i 43. preuzetog KZ SFRJ-a.

 

Dakle, uzimajući prednje okolnosti u obzir, nalazimo da se jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i 8 mjeseci, postiže, kako opća, tako i posebna svrha kažnjavanja, te da je izrečena jedinstvena kazna zatvora odgovarajuća krivično-pravna sankcija, a s obzirom na težinu i posljedicu izvršenih krivičnih djela.

 

Shodno članu 212. stav 1. i 3. ZKP FBiH, oštećeni Jašić Samir, Muslić Gano i Brutus Izet se sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućuje na parnični postupak, a s obzirom da oštećeni nisu precizno odredili imovinsko-pravni zahtjev u krivičnom postupku.

 

Na osnovu člana 202. stav 1. ZKP FBiH, optuženi je obavezan da plati cjelokupne troškove krivičnog postupka, s tim da je ovom presudom obavezan da na ime paušala plati iznos od 50,00 KM, a kako je to bliže određeno u izreci ove presude.

O visini preostalih troškova, sud će donijeti posebno rješenje, a nakon pribavljanja neophodnih troškovnika.

Odluka o paušalu donesena je s obzirom na dužinu i složenost krivičnog postupka.

 

Optuženi je obavezan da plati cjelokupne troškove krivičnog postupka, jer odbrana nije dostavila nijedan dokaz o eventualnoj primjeni člana 202. stav 4. ZKP FBiH (mogućnost oslobađanja obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka).

 

 

Zapisničar                                                                                  Predsjednik vijeća

 

Telalović Jela                                                                          Maličbegović Enes

 

 

 

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Vrhovnom sudu FBiH,

u roku od 15 dana, od dana prijema iste, a putem ovog suda.