ZAŠTO U VITEZU NEMA SPOMEN OBILJEŽJA ZA 54 UBIJENE BOŠNJAČKE DJECE ?

ZAŠTO ISPRED ZGRADE OPĆINE NEMA SPOMEN OBILJEŽJA BOŠNJAČKIM ŽRTVAMA?

Tokom ratnog perioda i agresije HVO, na području opštine Vitez (1993-1994) život je izgubio veliki broj civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima i 54 djece. Stari Vitez i bošnjačka sela bila su pod opsadom a sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja.

Vitez se danas nerijetko percipira kao "hrvatski grad" a čitava poslijeratna arhitektura, imidž i mnoštvo šahovnica i spomenika poginulim vojnicima HVO, zaista stvaraju utisak da je riječ o nekom gradu u centru Republike Hrvatske, a ne bosansko-hercegovačkom gradu koji je nekada bio simbol suživota i tolerancije.

U samom centru grada podignuto je spomen obilježje Osmica u znak sjećanja na osmoro djece hrvatske nacionalnosti koja su poginula od granate. Hrvatska udruženja ističu kako počinioci nikada nisu identifikovani ni procesuirani, a na spomen obilježju stoji da je granata bila "muslimanska".

O stradanju Bošnjaka u Vitezu nema nijednog traga ni spomenika. Ni na mjestima masovnih ubistava, ni na mjestima gdje su bili logori za Bošnjake. Zašto u Vitezu nema spomenika za djecu bošnjačke nacionalnosti, za njih 54-oro koliko ih ubijeno i poginulo na svom kućnom pragu samo zato što su se drugačije zvali i molili drugom bogu? Ko to dijeli žrtve i djecu? Gdje su bošnjačke institucije?

Nemoralno je i nehumano bilo gdje razdvajati žrtve po nacionalnosti. Nije dobro ni prekrajati historiju i sudski utvrđene činjenice. Žrtva je žrtva i svaka, naročito ona najmlađa i zaslužuje dostojan spomenik. Vitez je i bošnjački grad a zašto više nema Bošnjaka kao što ih je bilo prije rata, uzroke treba tražiti u politici Republike Hrvatske i ideji "Herceg-Bosne".

Posjetilac grada Viteza ne može saznati ništa o surovoj patnji bošnjačkog naroda u ovom mjestu. Nema ni spomen obilježja, ni spomen ploča, mjesta gdje bi se mogla proučiti fatiha. Spomen obilježja ubijenim Bošnjacima postoje samo u selima, prigradskim mjestima,Starom Vitezu,ali su i dalje skrivena od oka svakodnevnog prolaznika,posmatrača, kao da se stidimo tih žrtava i trudimo da niko ne vidi kakve su prave razmjere zločina nad bošnjačkim narodom Viteza.

Bošnjaci su ubijani i u samom centru grada koji je kontrolisao HVO, po kućama, stanovima i logorima a tešku sudbinu su doživjeli i mještani bošnjačkih sela u opštini Vitez koja su se prva našla na udaru.

MASAKR NAD PORODICOM TOPALOVIĆ

Porodica Topalović je bila prognanička porodica iz mjesta Divičani, općina Jajce. Kao prisilni prognanici raseljeni su iz rodnih Divičana i nastanili su se privremeno u Vitezu, u nadi da su došli na sigurnije mjesto. U petak, u zoru 16. aprila 1993. u samom centru Viteza, snage HV/HVO su, kao uvod u ono što se dogodilo sutradan u Ahmićima, upali u kuću u kojoj se nalazila porodica Topalović i strijeljali cijelu porodicu. Među njima i dvogodišnju djevojčicu Amelu Topalović. Zločin su izvršila trojica pripadnika hrvatskih snaga. Nakon što su ubili članove porodice, izašli su napolje. Tada su čuli glas dvogodišnje Amele, te su se zločinci vratili i ubili dijete i zapalili kuću. Posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici, u mezarju iza gradske džamije u Vitezu, do kojeg se dolazilo prelaženjem potoka. Nakon rata izvršena je ekshumacija, a identifikacija je obavljena u Visokom. Posmrtni ostaci su sahranjeni u mezarju džamije u Divičanima. Za taj zločin niko nije odgovarao. Kao pripadnik civilne policije, zaštićeni svjedok je na suđenju ispričao kako je 27. aprila 1993. vršio uviđaj poslije ubistava u kući porodice Topalović. “U ranim jutarnjim satima zatekli smo dva muška leša ispred kuće. Jedno tijelo je bilo djelimično zapaljeno, kao i dio kuće. Povrijeđene nismo zatekli”, rekao je svjedok. On je kazao kako mu je bilo muka od prizora koji je zatekao, te da se nikada od toga nije oporavio. Svjedok je izjavio da su, usprkos otežanom radu zbog ratnih dejstava, operativnim radom došli do saznanja da su počinioci ubistava Zoran Marinić i Zoran Milić.