MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU


PREDMET Br. IT-98-34-I

 

TUŽILAC
protiv
Mladena NALETILIĆA zvanog "Tuta"
Vinka MARTINOVIĆA zvanog "Štela"

 

OPTUŽNICA

Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu s ovlašćenjem iz člana 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Statut Međunarodnog suda) optužuje:

Mladena NALETILIĆA zvanog "Tuta"
i
Vinka MARTINOVIĆA zvanog "Štela"


za ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA i KRŠENJA RATNIH ZAKONA I OBIČAJA.


ČINJENIČNI KONTEKST

1. Dana 25. juna 1991 Hrvatska je proglasila nezavisnost što je suspendirano do 8. oktobra 1991. Republiku Hrvatsku je Evropska Zajednica priznala 15. januara 1992. te je 22. maja 1992. postala članicom Ujedinjenih nacija.

2. Dana 3. marta 1992. Republika Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost. Republiku Bosnu i Hercegovinu je Evropska Zajednica priznala 6. aprila 1992., a Republika Hrvatska 7. aprila 1992. Republika Bosna i Hercegovina je postala članicom Ujedinjenih nacija 22. maja 1992.

3. Hrvatska zajednica Herceg Bosna (HZ HB) proglasila je svoje postojanje 18. novembra 1991. uz tvrdnju da je ona odvojena odnosno zasebna "politička, kulturna, ekonomska i teritorijalna cjelina" na teritoriji Bosne i Hercegovine. Svrha toga je bila, inter alia, uspostavljanje bliskijih veza sa Republikom Hrvatskom. Ta stremljenja, koja je Republika Hrvatska podržala, mogu se vidjeti iz toga da se u HZ HB koristio hrvatski novac i hrvatski jezik, te iz toga da su bosanski Hrvati dobivali hrvatsko državljanstvo od Republike Hrvatske.

4. Dana 14. septembra 1992, Ustavni sud Republike Bosne i Hercegovine proglasio je HZ HB nelegalnom. Samoproglašena HZ HB, kao ni kasnije samoproglašena Hrvatska Republika Herceg Bosna (HR HB), nisu nikada priznate od međunarodne zajednice.

5. Član 3 dokumenta o proglašenju HZ HB od 18. novembra 1991. određuje Mostar kao glavni grad ove zajednice. Izbor Mostara za glavni grad samoproglašene Hrvatske zajednice potvrđen je uredbom koju je izdao predsjednik HZ HB 8. aprila 1992. kojom je osnovano Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao vrhovno izvršno, administrativno i obrambeno tijelo Herceg-Bosne sa sjedištem u Mostaru; te uredbom izdatom od istog predsjednika na dan 28. augusta 1993. kojim je HZ HB sebe proglasila HR HB.

6. Opština Mostar je prije početka sukoba (prema službenom popisu stanovništva iz 1991) imala 126.628 stanovnika, od kojih je 43.856 (34,6%) bilo Muslimana; 43.037 (33,9%) su bili Hrvati; 23.846 (18,8%) su bili Srbi; 12.768 (9,9%) su bili Jugoslaveni; a 3.121 (2,4%) ostali. Grad Mostar je kroz povijest smatran glavnim gradom i najveći je grad Hercegovine. Područje opštine Mostar uključuje, između ostalog, sljedeća sela i područja: Raštani, Bijelo Polje, Vojno, Potoći, Rudnik, Ilići, Đikovina, Panjevina, Rodoć, Podhum, Zahum i Blagaj.

7. Sve vrijeme tokom predmetnog perioda, Vojska Republike Hrvatske (HV) davala je podršku i potpomagala HVO i slala svoje jedinice u Mostar i druge opštine Bosne i Hercegovine. Među jedinicama koje su djelovale u vezi sa vladom Republike Hrvatske i učestvovale u zajedničkim akcijama sa jedinicama HV-a bila je "Kažnjenička bojna", takođe zvana "Tutićeva brigada", "Tutići" i "Tutini ljudi" (u daljem tekstu KB) pod komandom MLADENA NALETILIĆA.

8. Već u oktobru 1992, HVO je napao bosanske Muslimane u opštini Prozor. Uslijedio je oružani sukob HV-a i HVO-a s oružanim snagama Vlade Bosne i Hercegovine (ABiH) koji je trajao sve do februara 1994.

9. U aprilu 1993. HVO je započeo niz napada na civile bosanske Muslimane, kao na primjer napad na Ahmiće 16. aprila i druga mjesta u srednjoj Bosni. Istovremeno, 17. aprila 1993. snage HV-a i HVO-a uključujući i KB napale su sela Soviće i Doljane (opština Jablanica) pod sveukupnom komandom MLADENA NALETILIĆA i izvršili prisilno preseljenje bosansko-muslimanskog stanovništva i razaranje njihove imovine. HVO je istovremeno, u aprilu 1993, u hercegovačkim opštinama Stolac, Čapljina i Mostar započeo sa hapšenjem viđenijih bosanskih Muslimana i uvođenjem različitih mjera progona bosansko-muslimanskog stanovništva kao što su otpuštanje s posla i javnih položaja, diskriminacija pri dijeljenju humanitarne pomoći, napadi na kuće i imovinu bosanskih Muslimana te nametanje hrvatskog jezika i obrazovanja.

10. Dana 9. maja 1993. HV i HVO uključujući i KB započeli su veliku vojnu ofanzivu na bosansko-muslimansko stanovništvo Mostara i pozicije Armije BiH u gradu, izazivajući tako početak oružanog sukoba s Armijom BH u opštini Mostar. Zatim je uslijedila široka kampanja nasilja protiv bosansko-muslimanskog stanovništva u dijelovima Mostara pod okupacijom HV-a i HVO-a, koja je trajala barem do prekida vatre i mirovnih sporazuma u februaru i martu 1994. Sa druge strane linije sukoba, dio grada koji je držala Armija BiH bio je pod opsadom snaga HV-a i HVO-a koji su intenzivno granatirali to područje i sprečavali dolazak humanitarne pomoći i osnovnih namirnica. MLADEN NALETILIĆ kao komandant KB-a i VINKO MARTINOVIĆ kao komandant podjedinica KB "Mrmak" odnosno "Vinko Škrobo" bili su vodeći počinioci ove kampanje protiv bosanskih Muslimana.

11. Cilj te kampanje, takozvanog "etničkog čišćenja", od strane snaga HV-a i HVO-a, bio je postizanje kontrole nad opštinama Mostar, Jablanica i drugim opštinama u Bosni i Hercegovini, te prisiljavanje bosansko-muslimanskog stanovništva da napusti ta područja, odnosno znatno smanjivanje i pokoravanje tog dijela stanovništva. Sredstva koja su bila korištena u tu svrhu uključuju ubijanje, premlaćivanje, mučenje, deložacije, razaranje kulturnog i vjerskog nasljeđa, pljačka, uskraćivanje osnovnih građanskih i ljudskih prava, te masovne progone, zatvaranja i hapšenja, a sve je to izvršeno na osnovu sistematsog obrasca diskriminacije na etničkoj osnovi. Kao rezultat te kampanje, deseci hiljada bosanskih Muslimana napustili su Mostar, Jablanicu i druge opštine u Bosni i Hercegovini. Tradicionalna etnička raznolikost tih opština je skoro potpuno eliminirana te su na tim područjima nametnute etnički čiste institucije i društvo.

OPTUŽENI

12. MLADEN NALETILIĆ, zvan "Tuta", sin Mate i Slavke, rođen je 1. decembra 1946. u Lištici-Širokom Brijegu u opštini Široki Brijeg, u Bosni i Hercegovini. MLADEN NALETILIĆ je po rođenju bosanski Hrvat koji je kasnije dobio državljanstvo Republike Hrvatske, koje i danas ima. MLADEN NALETILIĆ je završio osnovnu školu. MLADEN NALETILIĆ je napustio Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju pred kraj 60-tih ili početkom 70-tih godina te je ostao u inostranstvu do povratka u zemlju svog porijekla 1990.

13. VINKO MARTINOVIĆ, zvan "Štela", sin Ivana, rođen je 21. septembra 1963. u Mostaru, Bosna i Hercegovina. VINKO MARTINOVIĆ je po rođenju bosanski Hrvat koji je kasnije dobio državljanstvo Republike Hrvatske, koje i danas ima.


NADREĐENOST

14. U svo vrijeme na koje se ova optužnica odnosi, MLADEN NALETILIĆ je bio zapovjednik KB-a, specijalne jedinice koju je on sam osnovao otprilike juna 1991. KB se sastojala od nekih 200 do 300 vojnika raspoređenih u nekoliko podjedinica koje su se zvale ATG ili ATJ (antiteroristička grupa ili jedinica) i imale su sjedište u opštinama Mostar, Lištica, Široki Brijeg i Ljubuški. Glavni zadatak KB-a bili su borbeni zadaci na liniji fronta, protjerivanja i napadi na civile bosanske Muslimane na područjima pod okupacijom HV-a i HVO-a. KB je djelovala kao dio ili u koordinaciji sa HVO-om i HV-om.

15. MLADEN NALETILIĆ sprovodio je svoju kontrolu u vojnim pitanjima na način konzistentan sa vršenjem vlasti nadređenog, uključujući razvoj organizacione strukture u KB-u. Bio je uključen u upravljanje i kontrolu financiranja KB-a. MLADEN NALETILIĆ je takođe bio zadužen za isplatu plata pripadnicima KB-a; odlučivanje o logističkim i taktičkim pitanjima; obezbjeđivanje borbene gotovosti svojih vojnika; planiranje, pripremu i sprovođenje vojnih operacija koje je izvodio ili sam KB ili KB u koordinaciji s drugim jedinicama HVO-a i HV-a pod glavnom komandom obje vojske; te koordinaciju sa višim oficirima HZ HB, HR HB i Republike Hrvatske.

16. MLADEN NALETILIĆ sprovodio je svoju vlast nad pripadnicima KB-a na direktan način, tako da se gotovo dnevno sretao s onima koji su mu bili neposredno podređeni i sa potkomandirima KB-a, često komunicirao s običnim vojnicima, posjećivao razne baze KB-a i djelovao kao terenski zapovjednik za određene vojne akcije.

17. VINKO MARTINOVIĆ je bio zapovjednik milicije HOS-a (Hrvatske obrambene snage) u Mostaru 1992, a kasnije je prešao u KB. U predmetnom periodu, VINKO MARTINOVIĆ je bio zapovjednik podjedinice KB-a ATG "Mrmak", čije je ime kasnije promijenjeno u "Vinko Škrobo", i podređen MLADENU NALETILIĆU. Na način konzistentan sa vršenjem vlasti nadređenog, VINKO MARTINOVIĆ je učestvovao u vojnim operacijama pod zapovjedništvom KB-a i u saradnji s ostalim jedinicama HVO-a i HV-a pod glavnom komandom obje vojske. U predmetno vrijeme, u gradu Mostaru VINKO MARTINOVIĆ je komandovao dijelom linije fronta na Bulevaru gdje je bila raspoređena podjedinica ATG "Mrmak", kasnije preimenovana u "Vinko Škrobo", pod njegovom komandom, a baza i objekti ove jedinice nalazili su se u Kalemovoj ulici.


OPŠTE POSTAVKE OPTUŽNICE

18. Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, na području Republike Bosne i Hercegovine postojalo je stanje međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije.

19. Sva djela i propusti navedeni kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (u daljem tekstu: teške povrede) i priznati članom 2 Statuta Međunarodnog suda, dogodili su se za vrijeme tog međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije.

20. Sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, sve žrtve navedene u optužnici, bilo da su bili civili ili ratni zarobljenici, bile su osobe zaštićene Ženevskim konvencijama iz 1949.

21. U svakom paragrafu kojim se tereti za zločin protiv čovječnosti, navedena djela i propusti bili su dio raširenog ili sistematskog napada širokih razmjera usmjerenog protiv bosansko-muslimanskog stanovništva.

22. Optuženi u ovoj optužnici bili su dužni da se pridržavaju zakona i običaja koji reguliraju vođenje rata, uključujući i Ženevske konvencije iz 1949.

23. MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ su individualno odgovorni za zločine za koje ih tereti ova optužnica prema članu 7(1) Statuta Međunarodnog suda. Individualna krivična odgovornost obuhvata planiranje, podsticanje, naređivanje, izvršavanje ili na drugi način pomaganje i doprinošenje u planiranju, pripremi ili izvođenju bilo kojeg od gore navedenih djela ili propusta.

24. MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ su takođe, ili alternativno, odgovorni kao nadređeni za djela svojih podređenih u skladu sa članom 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za krivična djela podređenih ukoliko je nadređeni znao ili imao razloga da zna da će njegov podređeni počiniti takva djela ili da ih je već počinio, a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumne mjere kako bi spriječio daljnja takva djela ili kaznio počinioce.


OPTUŽBE

TAČKA 1
PROGONI

25. Dana 17. aprila 1993, u opštini Jablanica, KB je zajedno sa drugim jedinicama HV-a i HVO-a, napao sela Sovići i Doljani i nakon toga izvršio prisilno premještanje bosansko-muslimanskog stanovništva, razaranje njihove imovine i razaranje džamije u Sovićima. MLADEN NALETILIĆ je bio sveukupni komandant u ovom napadu te je svojim podređenima naredio da uništavaju imovinu bosanskih Muslimana i džamiju u Sovićima, da uhapse odrasle muškarce bosanske Muslimane i da protjeraju i silom presele civile bosanske Muslimane na područje pod kontrolom A BiH.

26. U opštini Mostar, nasilno premještanje i zatvaranje civila bosanskih Muslimana počelo je istovremeno sa napadima HV-a i HVO-a, dakle 9. maja 1993, i nastavilo se najmanje do januara 1994. Međutim, postojala su dva velika vala prisilnog premještanja i zatvaranja: jedan u danima nakon napada izvedenog 9. maja 1993, a drugi u prvim danima jula 1993. Kada bi KB i druge jedinice HVO-a pronašle osobe muslimanske etničke pripadnosti oni bi ih uhapsili, deložirali, opljačkali njihove domove i prisilno ih premjestili u zatočeničke centre pod kontrolom HVO-a ili preko linija sukoba na područja pod kontrolom A BiH.

27. Od aprila 1993. pa najmanje do januara 1994, hiljade civila bosanskih Muslimana bili su internirani u zatočeničkim centrima pod kontrolom HVO-a na području Mostara i susjednih opština. Premlaćivanja, mučenja i ubistva bili su uobičajena i stalna pojava u tim zatočeničkim objektima.

28. Logor HELIODROM, koji se nalazi u Rodoću, opština Mostar, bio je glavni zatočenički centar na tom području. Civili bosanski Muslimani i ratni zarobljenici, uhapšeni pod komandom MLADENA NALETILIĆA i VINKA MARTINOVIĆA, bili su zatočeni na HELIODROMU. Članovi KB-a maltretirali su i mučili zatvorenike Bosanske Muslimane na HELIODROMU. Uz to, tokom predmetnog perioda, podređeni MLADENA NALETILIĆA i VINKA MARTINOVIĆA redovno su odvodili zatvorenike iz HELIODROMA na linije fronta te ih tamo prisljavali da rade i koristili ih kao živi štit.

29. Tokom cijelog tog perioda, MLADEN NALETILIĆ je mnogo puta posjetio logor HELIODROM i bilo mu je poznato da se tamo nalaze zatvorenici civili bosanski Muslimani, da su uslovi nehumani te da su zatvorenici zlostavljani. MLADEN NALETILIĆ je bio u kontaktu sa zapovjednicima HELIODROMA, imao je pristup u glavne objekte u logoru te je vršio komandnu vlast nad vojnicima KB-a koji su bili stacionirani u krugu HELIODROMA.

30. KB je u Kalemovoj ulici u gradu Mostaru imao bazu podjedinice ATG "Mrmak", kasnije preimenovane u "Vinko Škrobo", pod komandom VINKA MARTINOVIĆA. Zatočenici bosanski Muslimani bili su držani u toj bazi, koja je korišćena za napade na civile bosanske Muslimane, naročito za deložacije, pljačku, protjerivanje preko linija fronta i korišćenje zatvorenika za prisilni rad i kao živi štit. MLADEN NALETILIĆ je redovno posjećivao te postorije kako bi se sastao sa VINKOM MARTINOVIĆEM i ostalim pripadnicima KB-a.

31. MLADEN NALETILIĆ je znao za postojanje i drugih zatočeničkih centara, osim HELIODROMA, u Mostaru i susjednim opštinama u kojima su bili internirani i malteretirani civili bosanski Muslimani. Konkretno, MLADENU NALETILIĆU je bilo poznato postojanje zatočeničkih centara u opštini Lištica - Široki Brijeg, kao na primjer osnovna škola u Dobrkovićima, MUP (stanica policije) te baze KB-a u Lištici - Širokom Brijegu, Ljubuškom i Mostaru gdje su također bili zatočeni bosanski Muslimani. Bosanski Muslimani zatočeni u osnovnoj školi u Dobrkovićima bili su prisljeni da rade na privatnom posjedu MLADENA NALETILIĆA.

32. Pod zapovjedništvom MLADENA NALETILIĆA i VINKA MARTINOVIĆA, KB je na silu prebacivao civile bosanske Muslimane do linije sukoba u mostarskoj opštini te ih prisiljavao da prelaze liniju sukoba na stranu Armije BiH. MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ su izdavali naređenja da se protjeraju bosanski Muslimani i opljačkaju i unište njihove kuće i imovina.

33. Tokom čitavog tog perioda, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ su u više navrata mučili zatočenike bosanske Muslimane, naređivali svojim podređenima da muče bosanske Muslimane i svojim primjerom podsticali svoje podređene da i sami počine i izvrše mučenje. Teška tjelesna i duševna patnja namjerno je nanošena bosanskim Muslimanima u sljedeće svrhe: pribavljanje informacija, kažnjavanje, odmazda zbog nepovoljnog razvoja događaja na frontu; zastrašivanje; ili pak zbog njihove etničke pripadnosti odnosno vjere.

34. Od aprila 1993 pa najmanje do januara 1994, MLADEN NALETILIĆ kao zapovjednik KB-a i VINKO MARTINOVIĆ, kao zapovjednik podjedinice KB-a "Mrmak" odnosno "Vinko Škrobo" zajedno sa ostalim vođama, agentima i pripadnicima HV-a ili HVO-a, planirao je, podsticao, naredio ili izvršio ili pomagao i doprinosio planiranju, pripremi ili izvršenju zločina protiv čovječnosti kroz rašireno ili sistematsko proganjanje civila bosanskih Muslimana na političkoj, rasnoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi, na cijelom području za koje se tvrdilo da pripada HZ HB i HR HB sljedećim sredstvima uključujući, gdje je to relevantno, djela i ponašanje opisane u niže navedenim tačkama 2 do 22.

(a) protivpravno zatvaranje, zatočavanje, prisilno premještanje i deportacija civila bosanskih Muslimana, uključujući ono opisano u stavovima 53 i 54;

(b) izlaganje bosanskih Muslimana mučenju i nehumanim djelima, nečovječnom i okrutnom postupanju, ubistva i hotimično lišavanje života, hotimično nanošenje teške patnje, njihovo korišćenje za protivpravni i prisilni rad, među ostalim i na linijama sukoba u Mostaru, njihovo korišćenje za živi štit, što je u nekim slučajevima završilo njihovom smrću, uključujući ono što je opisano u stavovima 35 do 52;

(c) razaranje i bezobzirno pustošenje nastambi i zgrada bosanskih Muslimana, uključujući ono opisano u stavovima 55, 56 i 58; te

(d) pljačka javnog i privatnog vlasništva bosanskih Muslimana, uključujući ono opisano u stavku 57.

Ovim djelima i propustima, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ počinili su:

TAČKA 1: progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, priznat članovima 5(h), i 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 2-8
PROTUPRAVNI RAD I ŽIVI ŠTITOVI
KAO NEČOVJEČNO POSTUPANJE I HOTIMIČNO LIŠAVANJE ŽIVOTA

35. Od približno aprila 1993. godine pa najmanje do kraja januara 1994. godine, MLADEN NALETILIĆ, VINKO MARTINOVIĆ i njihovi podređeni prisiljavali su zatočenike bosanske Muslimane iz raznih zatočeničkih centara pod komandom HVO-a na rad u vojnim operacijama te ih koristili kao žive štitove na Bulevaru i u Šantićevoj ulici, Raštanima, Stotini i drugim mjestima na liniji fronta u opštini Mostar.

36. Nakon napada HV-a i HVO-a na grad Mostar 9. maja 1993. godine, linija sukoba s ABiH prolazila je Bulevarom i Šantićevom ulicom. Od maja 1993. godine do februara 1994. godine, KB je angažirana u borbama na Bulevaru i u Šantićevoj ulici te je kontrolisala određene dijelove te linije sukoba. Ta linija sukoba takođe je bila poprište žestokih razmjena vatre iz pješadijskog i artiljerijskog oružja između suprotstavljenih strana, te je bila glavno mjesto kamo su zatočeni bosanski Muslimani odvođeni na prisilni rad i korišteni kao živi štitovi.

37. Od maja 1993. godine pa najmanje do kraja januara 1994. godine, zatočenici su redovno odvođeni iz logora HELIODROM i drugih zatočeničkih centara u baze KB-a u gradu Mostaru radi slanja na linije sukoba. Zatočenici su prisiljavani da, izlažući se velikoj životnoj opasnosti, izvršavaju razne opasne zadatke za vojnu podršku HV-u i HVO-u, uključujući kopanje rovova, izgradnju obrambenih položaja vrećama pijeska, izvlačenje ranjenih i poginulih vojnika HV-a i HVO-a, prenošenje municije i eksploziva preko linije sukoba i postavljanje istih pred položaje ABiH. Te su zadatke često izvodili zatočenici, u uslovima u kojima su bili izloženi direktnoj neprijateljskoj vatri te su na taj način iskorišćeni kao zaštita vojnika HVO-a. Iz toga slijedi da su zatočenici pretvarani u žive štitove. U drugim navratima KB je koristila zatočenike isključivo da zaštiti vojnike KB-a i druge vojnike HV-a i HVO-a od neprijateljske vatre, ili da privuče neprijateljsku vatru na zatočenike kako bi utvrdila položaje ABiH.

38. U okolnostima žestokih razmjena vatre i direktne izloženosti zatočenika i zarobljenika takvoj vatri, te male udaljenosti između dviju zaraćenih strana, postojala je velika vjerovatnoća smrti odnosno teškog ranjavanja zatočenika i zarobljenika. MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ bili su svjesni tih okolnosti. Svjesno izlaganje zatočenih bosanskih Muslimana takvim uslovima imalo je za posljedicu nečovječno postupanje prema njima a u nekim slučajevima ranjavanje i smrt.

39. Od maja 1993. godine do januara 1994. godine, MLADEN NALETILIĆ je u više navrata posjetio logor HELIODROM i baze KB-a u gradu Mostaru gdje se susreo sa svojim podređenima i zatočenicima. MLADEN NALETILIĆ je znao da se zarobljenici i zatočenici koriste za prisilni rad i kao živi štitovi, te je isto tako bio svjestan njihovog ranjavanja i smrti, na osnovu svoje prisutnosti na tim mjestima i izvještaja koje je dobivao od podređenih.

40. Tokom cijelog tog perioda, VINKO MARTINOVIĆ, kao zapovjednik podjedinice "Mrmak" odnosno "Vinko Škrobo", redovno je koristio zatočenike za prisilni rad u vojnim operacijama i kao žive štitove na linijama sukoba u gradu Mostaru.

41. Dana 17. septembra 1993. godine, HV i HVO krenuli su u ofenzivu na položaje ABiH na Bulevaru i u Šantićevoj ulici u gradu Mostaru. U okviru te ofenzive, VINKO MARTINOVIĆ je naredio i rukovodio upotrebom zatočenih bosanskih Muslimana za potrebe vojnih napada na dijelu linije fronta na Bulevaru pod njegovom komandom. Po naređenjima VINKA MARTINOVIĆA, nekoliko zatočenika je dobilo lažne drvene puške i vojnu odjeću te su prisiljeni da hodaju uz tenk prema neprijateljskim položajima. Svrha ove akcije bila je izazivanje vatre sa položaja ABiH na prerušene zatočenike kako bi tenk HVO-a mogao odrediti neprijateljske položaje.

42. Istog dana i otprilike u isto to vrijeme, petnaestak zarobljenika i zatočenika postavljeno je kao živi štit na obližnjem dijelu linije fronta na Bulevaru pod komandom VINKA MARTINOVIĆA radi zaštite vojnika HVO-a u napadu. Otprilike deset zatočenika je poginulo kao posljedica njihove upotrebe kao živih štitova, uključujući sljedeće osobe:

1. Aziz ČOLAKOVIĆ
2. Hamdija ČOLAKOVIĆ
3. Enis PAJO

43. Dana 23. septembra 1993. godine, MLADEN NALETILIĆ je komandovao napadom KB-a na selo Raštani, opština Mostar. Tokom napada zatočeni bosanski Muslimani dovedeni iz HELIODROMA prisiljeni su da hodaju ispred snaga u napadu te da ulaze i pretražuju neprijateljske položaje. Zatočenici su bili prisiljeni da te zadatke vrše za vrijeme razmjene vatre, izlažući se time velikoj životnoj opasnosti.

44. Tokom cijelog tog perioda, MLADEN NALETILIĆ, VINKO MARTINOVIĆ i njihovi podređeni takođe su prisiljavali zatočene bosanske Muslimane da rade na mjestima van linije fronta. Zatočeni bosanski Muslimani prisiljavani su, između ostalog, da obavljaju i učestvuju u sljedećim radovima: izgradnji, održavanju i popravkama na privatnim posjedima pripadnika i komandanata KB-a; kopanju rovova, podizanju obrambenih utvrđenja na položajima KB-a ili drugih snaga HV-a i HVO-a; i pomaganju pripadnicima KB-a pri pljački domova i imovine bosanskih Muslimana.

Ovim djelima i propustima, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ počinili su:

TAČKA 2: nečovječna djela, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, priznat članovima 5(i), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 3: nečovječno postupanje, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, priznat članovima 2(b), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 4: okrutno postupanje, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, prema članu 3 Statuta a priznato članovima 3(1)(a) Ženevskih konvencija i članom 7(1) i 7(3) Statuta.

TAČKA 5: protupravni rad, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, prema članu 3 Statuta a priznato članovima 51 IV. Ženevske konvencije i članom 49 i 50 III. Ženevske konvencije, te članom 7(1) i 7(3) Statuta.

TAČKA 6: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, priznat članom 5(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 7: hotimično lišavanje života, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, priznato članom 2(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 8: ubistvo, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, prema članu 3 Statuta a priznat članovima 3(1)(a) Ženevskih konvencija i članom 7(1) i 7(3) Statuta.

TAČKE 9-12
MUČENJE I
HOTIMIČNO NANOŠENJE VELIKIH PATNJI

45. Od maja 1993. godine pa najmanje do kraja januara 1994. godine, MLADEN NALETILIĆ, VINKO MARTINOVIĆ i njihovi podređeni mučili su ili hotimično nanosili velike patnje civilima i ratnim zarobljenicima bosanskim Muslimanima koji su zarobljeni od strane KB ili zatočeni pod kontrolom HVO-a. Teške fizičke i psihičke patnje namjerno su nanošene bosanskim Muslimanima radi postizanja sljedećih ciljeva: dobivanja informacija; kažnjavanja; odmazde zbog nepovoljnog razvoja događaja na frontu; ili zastrašivanja; zbog njihove etničke pripadnosti i vjere. Tokom cijelog tog perioda, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ u više su navrata počinili, pomagali i doprinosili u mučenju, hotimično nanosili velike patnje, i svojim primjerom poticali i ohrabrivali svoje podređene da muče ili nanose velike patnje zatočenim bosanskim Muslimanima.

46. MLADEN NALETILIĆ je počinio i poticao mučenje ili nanošenje velikih patnji zatočenim bosanskim Muslimanima 20. aprila 1993. godine nakon napada na bosansko-muslimansko stanovništvo Sovića i Doljana koji su izvele snage HV-a i HVO-a pod njegovom sveukupnom komandom.

47. U okviru priprema napada HV-a i HVO-a na Mostar, dana 7. maja 1993. godine neidentificirani pripadnici KB-a uhapsili su u Mostaru svjedoka B, koji je u to vrijeme bio istaknuta ličnost unutar zajednice bosanskih Muslimana, i odveli ga u bazu KB-a u Lištici - Širokom Brijegu. U toj bazi MLADEN NALETILIĆ i njegovi podređeni mučili su svjedoka B, i time mu nanijeli teške ozljede.

48. Nakon napada HV-a i HVO-a na Mostar, dana 10. maja 1993. godine MLADEN NALETILIĆ fizički je napao svjedoka M, ratnog zarobljenika kojeg su podređeni MLADENA NALETILIĆA zarobili u Mostaru. MLADEN NALETILIĆ je više puta udario svjedoka M na otvorenom, na ulici u Mostaru, u prisustvu svojih podređenih i drugih zapovjednika HVO-a.

49. Tokom cijelog tog perioda, VINKO MARTINOVIĆ je u više navrata u prisustvu svojih podređenih tukao zatočene bosanske Muslimane na području pod njegovom komandom kao i civile bosanske Muslimane tokom njihove deložacije i deportacije.

50. Tokom cijelog tog perioda, premlaćivanje i mučenje muslimanskih civila i ratnih zarobljenika postalo je uobičajena praksa pripadnika KB-a. Premlaćivanja i mučenja muslimanskih civila i ratnih zarobljenika počinjena su od strane većeg broja pripadnika KB-a, uključujući i zapovjednike. Ta su premlaćivanja i mučenja počinjena u različitim bazama KB-a u Mostaru, Lištici - Širokom Brijegu i Ljubuškom. Premlaćivanja i mučenja su takođe vršena u drugim zatvoreničkim centrima i logorima pod komandom HVO-a, kao na primjer u zatvoru u Ljubuškome i logoru HELIODROM. Premlaćivanja i mučenja vršena su osim toga na nekoliko drugih lokacija nakon zarobljavanja. MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ su znali ili su imali razloga da znaju da će njihovi podređeni počiniti takva djela, ili da su to već učinili, a nisu preduzeli potrebne i razumne mjere da spriječe daljnja takva djela ili da kazne počinioce.

Ovim djelima i propustima, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ počinili su:

TAČKA 9: mučenje, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, prema članu 5(f), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 10: mučenje, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, prema članu 2(b), 7(1)i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 11: okrutno postupanje, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, prema članu 3 Statuta a priznat članovima 3(1)(a) Ženevskih konvencija i članom 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 12: hotimično nanošenje velikih patnji ili teških ozljeda tijelu ili zdravlju, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, prema članu 2(c), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 13-17
UBISTVO, HOTIMIČNO LIŠAVANJE ŽIVOTA I
HOTIMIČNO NANOŠENJE VELIKIH PATNJI
NENADU HARMANDŽIĆU

51. Nenad HARMANDŽIĆ, sin Salka, rođen u Mostaru 19. februara 1947. godine, odveden je u julu 1993. godine sa grupom od pedesetak zatočenika iz logora HELIODROM u bazu podjedinice KB-a pod komandom VINKA MARTINOVIĆA, poznate pod imenom ATG (antiteroristička grupa) "Mrmak" odnosno "Vinko Škrobo", koja se nalazila u Kalemovoj ulici u gradu Mostaru. VINKO MARTINOVIĆ se nalazio u bazi i imao je direktnu komandu kad je stigla grupa zatvorenika među kojima se nalazio Nenad HARMANDŽIĆ.

52. Istoga dana, po dolasku u objekte u Kalemovoj ulici Nenad HARMANDŽIĆ je sreo VINKA MARTINOVIĆA, nakon čega je bio izvrgnut teškim premlaćivanjima od strane podređenih pod komandom VINKA MARTINOVIĆA. Kasnije istoga dana, Nenad HARMANDŽIĆ je ubijen od strane podređenih VINKA MARTINOVIĆA.

Ovim djelima odnosno propustima, VINKO MARTINOVIĆ počinio je:

TAČKA 13: ubistvo, ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, priznato članom 5(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 14: hotimično lišavanje života, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, prema članu 2(a), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda;

TAČKA 15: ubistvo, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, prema članu 3 Statuta a priznat članovima 3(1)(a) Ženevskih konvencija i članom 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

Alternativno,

TAČKA 16: okrutno postupanje, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, prema članu 3 Statuta a priznat članovima 3(1)(a) Ženevskih konvencija i članom 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 17: hotimično nanošenje velikih patnji ili teških ozljeda tijelu ili zdravlju, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, prema članu 2(c), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 18
PRISILNO PRESELJAVANJE

53. Približno 17. aprila 1993. godine, slijedeći planove i pod sveukupnom komandom MLADENA NALETILIĆA, KB je zajedno sa drugim snagama HV-a i HVO-a napala sela Soviće i Doljane u opštini Jablanica. Nakon zauzimanja Sovića, snage koje su izvršile napad prisilno su internirale nekoliko stotina civila bosanskih Muslimana u mjesnoj osnovnoj školi 18. i 19. aprila 1993. Narednih dana snage pod komandom MLADENA NALETILIĆA premjestile su cjelokupno muslimansko civilno stanovništvo Sovića, oko 450 žena, djece i staraca, u zaseoku Junuzovići te ih kasnije prisilno preselile na područje Gornjeg Vakufa pod kontrolom ABiH.

54. U opštini Mostar, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ naredili su i bili odgovorni za prisilno preseljenje civila bosanskih Muslimana koje je započelo 9. maja 1993. i nastavilo se najmanje do januara 1994. Pripadnici KB-a pod njihovom komandom isticali su se u deložaciji, hapšenju i prisilnom preseljenju civila bosanskih Muslimana tokom cijelog predmetnog perioda, a naročito za vrijeme dva velika vala prisilnih preseljenja koja su se dogodila u maju i julu 1993. Čim su KB i ostale jednice HVO-a identifikovali osobe koje su porijeklom Muslimani, oni bi ih pohapsili, deložirali, opljačkali njihove domove i prisilno ih prebacili preko linija sukoba na područja pod kontrolom ABiH. AbiH je držala dio grada koji se nalazio pod opsadom snaga HV-a i HVO-a, koje su intenzivno granatirale to područje i sprečavale dolazak humanitarne pomoći i osnovnih namirnica. MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ komandovali su akcijama sa tim ciljem i davali naređenja svojim podređenima da nastave sa prisilnim preseljenjima.

Ovim djelima ili propustima, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ počinili su:

TAČKA 18: protivpravno preseljenje civila, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, priznata članovima 2(g), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


TAČKE 19-22
RAZARANJE I PLJAČKANJE IMOVINE

55. Nakon zauzimanja Sovića i Doljana 17. aprila 1993. godine, MLADEN NALETILIĆ je naredio razaranje svih kuća bosanskih Muslimana na tom području. Sistematsko razaranje kuća bosanskih Muslimana izvršile su snage pod komandom MLADENA NALETILIĆA, koji je u predmetno vrijeme komandovao područjem koje su okupirale snage HV-a i HVO-a.

56. Nakon zauzimanja Sovića i Doljana 17. aprila 1993. godine, MLADEN NALETILIĆ je naredio razaranje džamije u Sovićima. Džamiju su razorile snage pod komandom MLADENA NALETILIĆA, koji je u predmetno vrijeme komandovao područjem koje su okupirale snage HV-a i HVO-a.

57. Nakon napada HV-a i HVO-a na Mostar 9. maja 1993. godine a u okviru kampanje progona bosanskih Muslimana koja je uslijedila, jedinice pod komandom MLADENA NALETILIĆA i VINKA MARTINOVIĆA sistematski su pljačkale kuće i imovinu bosanskih Muslimana.

58. Nakon zauzimanja sela Raštana, opština Mostar, 23. septembra 1993. godine, snage pod komandom MLADENA NALETILIĆA uništile su kuće bosanskih Muslimana u tom selu.

Ovim djelima i propustima, MLADEN NALETILIĆ i VINKO MARTINOVIĆ počinili su:

TAČKA 19: razaranje imovine velikih razmjera, TEŠKA POVREDA ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949, priznata članovima 2(d), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 20: bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nužnošću, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznata članovima 3(b), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 21: pljačka javne i privatne imovine, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato članovima 3(e), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.

TAČKA 22: zauzimanje, razaranje ili hotimično oštećivanje vjerskih institucija, KRŠENJE RATNIH ZAKONA I OBIČAJA, priznato članovima 3(d), 7(1) i 7(3) Statuta Međunarodnog suda.


/potpis na originalu/
Louise Arbour
Tužilac

Dana 18. decembra 1998.
Hag, Holandija