KROZ PODJELU BIH FORMIRATI VELIKU HRVATSKU

Psiholosko-propagandna aktivnost Hrvatske u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu !

Ideologije, politike i propagande koje imaju izvor i korijen svijesti u mitu neobjasnjive su i neobuhvatljive za teorijska i znanstvena istrazivanja. Tako za teoriju i znanost neobjasnjivo je da su Milosevic i Tudjman u Karadjordjevu 1991. godine sacinili Sporazum, od kojeg nijedan nikada nisu odstupili a da se Tudjman nije Milosevicu sve do maja 1993. godine pridruzio u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, koju je "balkanski kasapin" pokrenuo u aprilu 1992. godine. Trinaestomjesecno Tudjmanovo iscekivanje imalo je dva presudna politicka i propagandna cilja;

Prvi razlog, da uvjeri Bosnjake da je ugrozenost Hrvatske i Hrvata od velikosrpske agresije kao neumitna cinjenica i opasnost izvana dovoljan razlog istog reda i za Hrvate i za Bosnjake za saveznistvo u aktivnoj odbrani i borbi protiv velikosrpskog fasizma i agresije. Naime, tesko je za normalnu i prirodnu svijest da shvati i prihvati da se "balkanski kasapin" i njegov "segrt" niucemu i niokocega ne slazu i da tokom 1991. godine vode medjusobni rat do istrebljenja i unistenja a da istovremeno sklapaju Sporazum prema kojem su nasli zajednicki interes redi istrebljenja Bosnjaka i unistenja drzave BiH. Dok je tokom 1992. godine trajao najbrutalniji i najkrvaviji genocid Srbije na BiH, dotle se u Hrvatskoj u svim modalitetima razvija velikohrvatska propaganda protiv Bosnjaka a ne Srba koji su tokom 1991. Godine vrsili agresiju i okupaciju 40 odsto teritorija Hrvatske. Da bi posredno pomagala Srbiji i u agresiji na BiH, Hrvatska svim Bosnjacima, posebno vojnim obveznicima, omogucava preko svoje teritorije put bez povratka u bijeli svijet. Sve to brijeme tokom 1992. godine, umjesto da orhanizuju zajednicku odbranu bosanskih Hrvata i Bosnjaka, hrvatska drzavna politika i propaganda do neslucenih razmjera razvija tenzije koje neminovno vode sukobu izmedju Hrvata i Bosnjaka. Istovremeno, suoceni sa velikosrbijanskom agresijom izvana i velikohrvatskom propagandom iznutra, koja ubija srce, razara dusu, izludjuje um i blokira razum, mnogi Bosnjaci, kako bi ih sto manje branili BiH, tokom 1992. Godine glavom bez traga bjeze iz Bosne.

Drugi razlog, bitne naravi, zasto Tudjmanov rezim sve do maja 1993. Godine ne krece na frontalnu agresiju na BiH, jeste cinjenica da bi medjunarodna zajednica mogla shvatiti tu agresiju kao rezultat Sporazuma iz Karadjordjeva 1991. godine.

Treci razlog, cisto vojne naravi, jeste zelja tudjmanovog rezima da mnogi Bosnjaci ucestvuju u HV i brane Hrvatsku. Tako je i bilo.

Cetvrti razlog zasto je Tudjman cekao trinaest mjeseci poslije Milosevica, jeste cekanje najpovoljnije prilike kada se procjenilo da je veliki broj Bosnjaka vojnih obveznika, iselio iz zemlje i da Bosnjaci vise nemaju moci, snage i vojske da se brane istovremeno od dviju agresorskih zemalja.

Peti razlog cekanja trinaest mjeseci jeste procjena da su Bosnjaci tada, 1993. Godine, bili u totalnom okruzenju, bez hrane i osnovnih zivotnih namirnica, mnogi izginuli, jos vise izranjavani i svi gladni i iscrpljeni.

Sesti razlog tolikog iscekivanja Tudjmanove agresije na BiH jeste strateska intencija da se sto vise Bosnjaka angazira i mobilizira u HV i HVO kako bi se onemogucilo stvaranje Armije BiH.

Sedmi razlog lezi u cinjenici, ako se ne formira Armija BiH, onda se gube sve neophodne pretpostavke za gubljenje Bosnjaka kao politickog subjekta i faktora, cime se realizuju svi ciljevi iz dogovora Milosevic-Tudjman o definitivnoj podjeli BiH. Hrvatska politika i propaganda imale su poseban cilj, a za to je trebalo duze vremena, da uvjere hrvatski narod i medjunarodnu javnost da je za sve nesporazume, tenzije i sukobe, izmedju Bosnjaka i Hrvata iskljucivo krivo bosnjacko rukovodstvo, jer, navodno, vodi fundamentalisticku politiku, a ono je ustvari vodilo politiku opstanka iz dvostrukih ralja smrti.

Posebna optuzba na Bosnjake, a ne na Srbe, od Hrvata i Hrvatske bila je kako oni, navodno u dogovoru sa Srbima a ne tjerani genocidom i devastacijom, napustaju Nevesinje, Trebinje, Bilecu, Gacko, Focu, Banja Luku... a naseljavaju se na tzv. Povijesne prostore Hrvata. Da nije bilo velikohrvatske politike i propagande, bilo bi lakse zadrzati mnoge Bosnjake od izbjeglistva, bilo bi efikasnije i masovnije djelovanje na formiranju Armije BiH i bili bi mnogo povoljniji uvjeti da se puno vise Srba i Hrvata kao patriota ukljuce u narodnooslobodilacku borbu radi odbrane domovine i drzave. Posebno podmukla i opasna laz koja je sijala nepovjerenje i razdor izmedju Hrvata i Bosnjaka jeste krivo tumacenje recenice Alije Izetbegovica "ovo nije nas rat" kojom je spasio desetine hiljada Bosnjaka da se ne odazove pozivu u JNA i neucescu u agresiji na Hrvatsku kada Hrvatska uopce nije bila priznata drzava, a SFRJ sa legalnom JNA jeste. Umjesto da mu bude za ovu recenicu zahvalan dok je ziv, Tudjmanov rezim i propaganda optuzili su Izetbegovica za izdaju Hrvata i Hrvatske. Mada su sadrzaji, metodi i ciljevi velikosrpske i velikohrvatske propagande u odnosu na Bosnu i Bosnjake isti - podjela Bosne i unistenje Bosnjaka u pristupu i nacinu realiziranja tih ciljeva ima i nijansi. Tako velikosrpska politika i propaganda ide za genocidom, i ekstreminacijom, a velikohrvatska za pretapanjem Bosnjaka u Hrvate. Osnovne odrednice i karakteristike kolektivne svijesti i mentaliteta kod Hrvata imaju topos i humus o tisucljetnoj kulturi kod Hrvata kojom treba kultivirati, prozeti, okalemiti i metamorfozom preobraziti divlje i surove Bosnjake u Hrvate. Ovaj mit u politickoj artikulaciji dobija na snazi od pojave Ante Starcevica i njegovih pravasa kako su Bosnjaci "najljepse cvijece hrvatskog naroda". Ovu nacionalno-botanicku svijest o Bosnjacima pokusat ce realizirati rezim NDH-a u toku Drugog svjetskog rata. Posebnu drzavno-pravnu formu velikosrbijanskoj i velikohrvatskoj podjeli BiH daje Sporazum Cvetkovic-Macek, 26. Avgusta 1939. Prema kome je BiH podjeljena na banovine izmedju Srbije i Hrvatske sa zamisljajem da Bosnjaci u BiH i ne postoje. Sto je najtuznije, i sto se po BiH zavrsava kao krvava farsa, na tom Sporazumu je doktorirao dr. Franjo Tudjman.

Kao sto se svilena buba bezizlazno zamota u svoju opnu, tako ni Tudjman nikada nece izaci iz tog Sporazuma. Posebno opasna teza koja seze do dvanaestog stoljeca jeste svijest u Hrvata da oni trebaju braniti i cuvati Bosnjake od hereze i krivovjerja i da su oni antemurale cristianitiatis - predzidje krscanstva - od islama i muslimana. Ostale tacke velikohrvatske propagande protiv Bosnjaka (da su Turci, poturice, koji su primili islam, da su okupatori njihove zemlje, da sva teritorija BiH pripada Hrvatskoj i Srbiji, da je zajednicki zivot nemoguc i da su oni izazvali rat a ne Hrvatska agresiju) iste su kao i kod Srba.

Na medjunarodnom planu i velikosrpska i velikohrvatska politika i propaganda su osudjivale one medjunarodne faktore i zemlje koje su pruzale podrsku narodnooslobodilackoj borbi RBiH. Na unutarnjem planu, da bi stanje u BiH prikazali kao primjer bezizlaznog gradjanskog rata, i velikosrpska i velikohrvatska propaganda istovremeno i zajednicki su radile na izrastanju Kvislinga u Bosnjaka Fikreta Abdica. Sa Fikretom Abdicem trebalo ej citavom svijetu dokazati da je nemogus zivot izmedju Srba i Bosnjaka, Hrvata i Bosnjaka i Bosnjaka i Bosnjaka. Poseban zadatak velikohrvatske psiholoske propagande bio je da u ocima Hrvata i svijeta prikrije ili lazno predstavi velike ratne zlocine HVO-a i HV nad Bosnjacima tokom 1993. I 1994. Godine u: Prozoru, Vitezu, Gornjem Vakufu, Zepcu, Mostaru i Stupnom Dolu. Sve ove genocidne radnje, koje Bosnjaci nisu ocekivali od saveznika i zrtava srpske agresije, hrvatska propaganda je podastirala i predstavljala kao nuznu odbranu od "fundamentalista" cemu su predrasud, traume, kompleksi, frustracije i strahovi od islama i muslimana davele veliku podlogu i snagu. Samo ovako surovi i nemilosrdni postupci i zlocini HVO-a i HV prema Bosnjacima mogli su osvjestavati Bosnjake i prisiljavati ih na organiziranje aktivne odbrane i od dojucerasnjih saveznika. Jedini i nerjesiv problem u saveznistvu izmedju Hrvata i Bosnjaka jeste u cinjenici sto su Bosnjaci doista saveznici Hrvata, ali ne protiv Srba, a Hrvati Bosnjacima niucemu i nikada nisu. Da nije tako, zar bi se Hrvati 1993-94. Godine sa svojim agresorima Srbima udruzili u agresiji na BiH i Bosnjake. To je vise slucaj psihopatologije nego politicke artikulacije. Slijedeci skolski zadatak velikohrvatske propagande bio je da sakrije, citavom svijetu bjelodanu istinu, ucesce hrvatske vojske u agresiji na BiH. I velikohrvatska propaganda insistirala je kao i velikosrpska da gradjanskom ratu u BiH, opasnosti od islamskog fundamentalizma iz BiH za Balkan i Evropu i da iskljucivo bosnjacko rukovodstvo SDA i Alija Izetbegovic jedini snose krivicu za navedeni gradjanski rat. Poseban zadatak i cilj te propagande bio je posijati nepovjerenje i odioznost prema bosnjackom oficirskom kadru iz bivse JNA sa osnovnom tezom da su to sve KOS-ovci, a da isti takvi oficiri u HV i HVO-u uopce ne smetaju. To je cinjeno iz dva presudna razloga: ti oficiri su jedini mogli strucno organizirati, formirati i voditi Armiju BiH i drugo, sa vikom i galamom na njih, prikrivani su i maskirani bivsi UDBA-si i SDB-ovci kojih je najmanje sto puta bilo vise od kosovaca a oni takvi kakvi jesu kao neoficiri nikada nisu mogli organizirati i voditi Armiju RBiH. S obzirom na to da je i sam Tudjman bio nekadasnji KOS-ovac, bosnjaci su prozreli i tu propagandnu igru, kao pokusaj hrvatske propagande da u bosnjackim oficirima paralizira i ucini neupotrebljivim strucnost i patriotizam.

Poseban zadatak i cilj propagande na bosnjacke oficire bio je da sakrije, olaksa i na miru ostavi na stotine udbasa koji su i dalje radili i za hrvatsku i za srbijansku tajnu sluzbu. Tokom agresije na BiH iz Srbije i iz Hrvatske stizale su razne knjige, publikacije, novine, casopisi i emitovane emisije putem radija i televizije protiv BiH i Bosnjaka, ali bosnjacko rukovodstvo, imajuci povjerenja u sud i razbor gradjana i uvazavajuci principe vladavine prava, pravne drzave, ljudskih sloboda, demokracije, otvorenosti, javnosti i proceduralnosti nikada nije poseglo za cenzurom. Uvodjenjem cenzure postigla bi se trenutna korist a trajna steta. Ne samo to, time bi Bosnjaci doveli u pitanje same temelje svoga politickog zivota i toj bi propagandi pridavali znacaj koji ona uopce ne zasluzuje. Velikohrvatska propaganda bila je usmjerena i prema mnogobrojnim bosnjackim izdajicama koji su boravili ili prolazili kroz Hrvatsku.

Strateski cilj i velikosrpske i velikohrvatske politike bio je i ostao unistiti ili asimilirati Bosnjake i medjusobno podijeliti teritoriju BiH. Tako iz vizure i velikosrpske i velikohrvatske propagande BiH je nemoguca kao drzava a Bosnjaci kao narod ne postoje. Na ove dvije neizmjenjive paradigme pocivaju obje ove propagande.

Posljednji cinizam u banalnosti zlocina te psiholoske propagande jeste kada se metodom revizije povijesti pomocu lazi, potvore i obmane zrtvama agresije Bosnjacima upisuju i pripisuju svoje zlocine. Ono sto drugi narodi uopce ne shvataju i sto mnogi Bosnjaci takodjer ne razumiju jeste da je najveci zlocin Bosnjaka u ocima Srba i Hrvata samo postojanje Bosnjaka. Drugo, Srbi su pod firmom ocuvanja Jugoslavije rijekama krvi i masovnim zlocinima sili na formiranje Srboslavije ili Velike Srbije. Hrvati su pod firmom konstituiranja nezavisne Hrvatske, sto nije ni za koga sporno, isli, kroz podjelu BiH, na formiranje Velike Hrvatske. Ono sto su bili Bosnjaci - u pogledu naoruzanja u odnosu na Srbe i Hrvate potpuno nenaoruzani, goloruki i nezasticeni - velikosrpska i velikohrvatska propaganda su metodom revizije cinjenica takvima prikazivale Srbe i Hrvate.

Slijedeca zamjena teza sastojala se u cinjenici formiranja paravojnih formacija i cetnicke vojske kao i hrvatskih crnokosuljasa sa optuzbom golorukih i smrtonosno ugrozenih Bosnjaka da oni formiraju paramilitarne vojne formacije s ciljem vrsenja napada na JNA koju, naravno niko ne smije napadati. Dalje, u okviru zamjene teza, kroz reviziju cinjenica svaki oblik organizirane odbrane golog fizickog opstanka u velikosrpskoj i velikohrvatskoj propagandi prikazivan je kao izazivanje gradjanskog rata od Bosnjaka. Slijedeca zamjena teza kroz reviziju cinjenica jeste da su Srbija i Hrvatska ucinile sve da bosanski Srbi i bosanski Hrvati vise ne zive u zajednickoh drzavi sa Bosnjacima a zatim su to u ocima svjetske javnosti prikazivale kao nemogucnost zajednickog zivota. I svi ucinjeni zlocini u BiH bili su, izmedju ostalog, u funkciji dokazivanja nemogucnosti zajednickog zivota izmedju Srba, Hrvata i Bosnjaka u BiH.

Dakle, bili su to planirani, dirigirani i ciljani zlocini u funkciji unistenja Bosnjaka, podjele BiH i nemogucnosti zajednickog zivota. Agresija na BiH od Srbije i Hrvatske u njihovoj propagandi, za domacu i svjetsku javnost, prikazivana je kao beznadezan slucaj, konfesionalnog, etnickog, medjunacionalnog i tribalno-plemenskog rata. Zamjenom teza i revizijom cinjenica velikosrpska i velikohrvatska propaganda su tvrdnjom o gradjanskom ratu zeljele i htjele zrtvu agresije - Bosnjake uciniti agresorima nad Srbima i Hrvatima u BiH. U zelji da sakriju agresiju na BiH, koja je imala cilj podjelu zemlje i unistenje Bosnjaka, obje ove politike i propagande su optuzivale Bosnjake za unitarizam i centralizam.

Cinjenicu da je nekoliko stotina dobrovoljaca iz islamskog svijeta ucestvovalo u odbrani golog opstanka Bosnjaka na koji imaju pravo i po Bozijim i po prirodnim i po pozitivnim zakonima i velikosrpska i velikohrvatska propaganda se koristile u funkciji tvrdnje da je Evropa ugrozena od islama i muslimana. Na kraju namece se neumitan zakljucak, srpska politika i propaganda ide na unistenje bosnjackog fizickog entiteta a hrvatska politika i propaganda ide na potiranje bosnjackog identiteta.

 

Ljiljan br. 311 od 28. Decembra 1998. godine

Pise: Mustafa Spahic