Sabor taji istinu o Hrvatskoj intervenciji u BiH!
Vojnik HVO-a u razrusenom Prozoru prije dolaska 175. brigade Hrvatske vojske
Nacional raspolaze dokumentima i izjavama svjedoka koji nedvojbeno dokazuju da je Hrvatska vojska klasican agresor na susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Ti se dokumenti, sasvim konkretno, odnose na 175. brigadu koja je u prvoj polovici 1994. angazirana na "uskopljanskoramskoj bojisnici", kako pise u jednom izvjescu, kao vojna potpora Kaznjenickoj bojni Mladena Naletilica Tute, danas haaskog zatvorenika.
Sastavljena prema pismenom nalogu Gojka Suska, tadasnjeg ministra obrane, 175. brigada ujedno je zorni primjer tzv. paralelne zapovjedne vojn-opoliticke linije koja je zaobisla ne samo ustavnu nadleznost Sabora, nego i Glavni stozer HV-a. Dokumentarna grada stigla je do Nacionalove redakcije iz vojnih krugova, sto znaci da je u arhivima Ministarstva obrane i Glavnog stozera Oruzanih snaga Republike Hrvatske pohranjeno mnogo vise materijala koji svjedoci da Vesna Pusic, predsjednica HNS-a, jedina govori istinu o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. I obratno, isti dokumenti pokazuju da svi ostali politicari vladajuce koalicije, glumeci neupucenost i neznanje, sudjeluju u prikrivanju jednog od najvecih HDZ-ovih zlocina: zloupotrebe cijelih dijelova Hrvatske vojske u potajnom osvajanju tudjih teritorija.
Vojnik HV GARDIJSKA TIGROVI u razrušenom Prozoru prije dolaska 175. brigade Hrvatske vojske
Perfidna laz
Celnici 175. brigade jos su na visokim funkcijama u Hrvatskoj: zapovjednik Frane Primorac zaposlen je na Hrvatskom vojnom ucilistu, a Miroslav Vidovic je pobocnik Petra Stipetica
Da laz bude perfidnija, celnici 175. brigade i danas su na visokim vojnim funkcijama u Republici Hrvatskoj. Njen zapovjednik Frane Primorac zaposlen je na Hrvatskom vojnom ucilistu. Kao jos dramaticniji primjer valja spomenuti Miroslava Vidovica, sadasnjeg pobocnika Petra Stipetica, nacelnika GS OS-a, koji je u toj postrojbi, upravo u doba njene bosanskohercegovacke ekspedicije, obavljao duznost sefa sigurnosti sa sjedistem u Prozoru. Nacional posjeduje tri kljucna dokumenta o povijesti 175. brigade. U jednom od tih dokumenata, ta brigada, potpuno iskreno, opisana je kao formacija Hrvatske vojske. U drugom -predstavljena je kao 175. brigada HVO-a, u trecem nije specificirano cijoj vojnoj organizaciji pripada. No, kako je god nazivali, vidljivo je da je financirana iz drzavnog proracuna Republike Hrvatske i da su nje-ni pripadnici dobivali place kao pri-padnici hrvatskih Oruzanih snaga. Prije svega, rijec je o izvjescu o "osiguranju zbornog mjesta Prozor 175. brigade" od 1. sijecnja 1994. s tlocrtom lokalne skolske zgrade u kojoj je bilo smjesteno njeno zapovjednistvo. Drugi dokument, s potpisom bojnika Andrije Skoke, pomocnika zapovjednika za logistiku, nastao je 4.veljace iste godine, a razraduje organizacijsku shemu intendanture i saniteta za 1500 vojnika koji su cinili sastav brigade. "Glavno skladiste 175. brigade nalazi se u Zagrebu, vojarna Croatia... Pomocno skladiste brigade, kako tehnicko, tako i intendantsko nalazi se u srednjoj skoli Prozor, a odgovoran je zapovjednik logisticke satnije Brigade... Popuna streljiva u Prozoru vrsi se preko ZP Tomislavgrad IZM Prozor - skladiste Brana...", pise Skoko u svojoj "semi opskrbe". Treci je dokument jos zanimljivije stivo. Nosi naslov: "Izvjesce o zivotu i radu brigade od formiranja do njenog prevodenja u pricuvu". Uz sluzbeno zaglavlje Ministarstva obrane tekst je 15. svibnja 1994. napisao zapovjednik 175. brigade Frane Primorac. Koliko svjedoci o aktivnostima Hrvatske vojske s onu stranu hrvatskih granica, to izvjesce podjednako govori o razlozima njenog ratnog poraza: o odsustvu motiva da se ratuje u ime HDZ-ovih imperijalistickih ambicija. "Ustrojavanje brigade zapocelo je na temelju zapovijedi Ministra obrane Republike Hrvatske od 14. prosinca 1993.godine za mobilizaciju RP 9804. Sama mobilizacija vrsena je u cetiri perioda...", tako pocinje tih osam stranica Primorceva izvjesca u kojemu se iznose problemi s obukom u Pozegi i Delnicama, s "bojnim aktivnostima" u Bosni i Hercegovini, nabrajaju nevolje s naoruzanjem i samoranjavanjima vojnika te upozorava na djelovanje "zutoga tiska" u sprezi s "vanjskim i unutarnjim neprijateljem".
Podmukla mobilizacija
Ukratko, iz samo tri dokumenta moguce je rekonstruirati nacin na koji je HV postao instrument HDZ-ove invazije na teritorij susjedne drzave. No stvarni, mnogo veci razmjeri hrvatske agresije na BiH bit ce potpuno jasni tek kad se jednoga dana otvore svi arhivi. Iz usmene predaje vojnika koja godinama kruzi po Hrvatskoj jasno je da 175. brigada nije usamljen primjer i da je mnostvo hrvatskih postrojbi sudjelovalo u HDZ-ovu projektu komadanja bosanskohercegovackog teritorija. Prema Suskovu nalogu, 175. brigadu trebalo je sastaviti od bosanskih i hercegovackih Hrvata koji su se pocetkom hrvatskomuslimanskog rata sklonili u Hrvatsku. Za provedbu mobilizacije nesluzbeno je bio zaduzen Ivan Andabak, suosnivac i predvodnik sirokobrijeske Kaznjenicke bojne. Zbog te je zadace nekoliko tjedana potkraj 1993. stolovao u Ministarstvu obrane na Kresimirovu trgu. Kako Primorac eksplicite kaze u svom izvjescu, mobilizacija je bila utemeljena na nesluzbenoj tezi da one Hrvate koji su se nastanili u Hrvatskoj nakon 1. sijecnja 1992. valja tretirati kao dezertere. To je dovelo do prvih poteskoca u popunjavanju 175. brigade. Prema Primorcevu tekstu, mobilizirani vojni obveznici smatrali su nepravednim da su ratne duznosti postedeni njihovi sunarodnjaci koji su pobjegli u Hrvatsku, primjerice, u prosincu 1991. dok se njih, bjegunce iz sijecnja 1992., ratnom mobilizacijom kaznjava za "dezerterstvo". Kao posljedica tog ocitog otpora akciji novacenja, gotovo 2000 muskaraca pronaslo je nacina da, uz veze i poznanstva u komisijama za novacenje, pribavi potvrde da su nesposobni za vojsku. Pojavio se i znatni broj vojno sposobnih muskaraca koji su, pozivajuci se na Ustav, odbili ratovati na tlu susjedne drzave.
Prisilni dobrovoljci
Izdvojeni u posebnu satniju brigade rasporedeni su u zadarskom zaledu. Tako je mobilizacija zavrsila prikupljanjem ljudi bez ikakvih kriterija, ukljucujuci i one hrvatske drzavljane koji s Bosnom i Hercegovinom vec godinama nisu imali nikakva drugog kontakta osim obiteljskih ili rodackih veza. Zbog loseg odaziva brigadi su, medu ostalim, pridruzeni sumnjivi stranci, maloljetnici i invalidi. Pred javnoscu i medunarodnom diplomacijom, podsjecamo, govorilo se o dobrovoljcima koji se bez ikakve prisile, nadahnuti samo idejom Herceg Bosne, stavljaju na raspolaganje HVO-u. "Mobilizacija je pocela za Novu godinu 1994. Premda se vecina opirala odlasku u Bosnu, tretirali su nas kao dobrovoljce. Pripreme su trajale desetak dana. Kretali smo autobusima iz vojarne Croatia, svrstani u cetiri bojne. Dali su nam oznake HVO-a i klasicno pjesacko naoruzanje. Na prijelazu preko Vran planine zapali smo u snijeg iz kojeg su nas izvlacili tegljaci UNPROFOR-a. Prozor je bio prazan i slobodan; Nasa brigada sluzila je kao potpora Naletilicevoj Kaznjenickoj bojni, pa smo uglavnom cuvali teren koji su oni osvojili. Naletilicevi vojnici ginuli su hrpimice, prodiruci prema Donjem Vakufu koji je bio podijeljen izmedu Hrvata i Muslimana. UNPROFR je imao promatracku misiju na Vran planini i bio je izvrsno obavijesten o svemu", prisjeca se bivsi pripadnik 175. brigade, tada 40godisnjak roden u Tomislavgradu koji vec dva desetljeca zivi i radi u Hrvatskoj. Brigada je, dakle, poslana u BiH u sijecnju 1994. Do tzv. juznog bojista transportirana je u 170 autobusa. U Hrvatsku se vratila, na isti nacin, u svibnju iste godine. Na uskopljanskoramskom podrucju preuzela je polozaje dviju postrojbi HVO-a koje su poslane na odmor: nadomjestila je tzv. Lasvansku bojnu i bojnu Matija Vlacic. U Primorcevu izvjescu spominju se i zatecene "snage HV-a" koje su nakon njihova dolaska napustilebosansku frontu, ali se ne navodi naziv formacije.
Svercerske bande
"Zapovijescu ministra obrane RH brigada je krajem 1993. bojno angazirana na Juznom bojistu, tocnije na uskopljanskoramskoj bojisnici. U periodu od 26. do 28. prosinca 1993. na prostor buduceg angaziranja brigade upucuje se konacarska izvidnica koja sagledava prostor bojisnice koji ce postrojba preuzeti i mjesta taborista te obavlja logisticku pripremu za prihvat postrojbe. Potrebno je naglasiti da je brigada u tom trenutku raspolagala sa samo dva terenska vozila 'lada niva' i da je svu podrsku u segmentu prometa dobila od prometne uprave MORH-a za prijevoz ljudstva do Prozora, a dalje se oslanjala na organizaciju prijevoza HVO-a", pise Primorac. Na terenu je, kako stoji u nastavku izvjesca, zatecen prilican kaos: neuredeni polozaji bez ikakve zastite od neprijateljske vatre, nedostatak informacija o muslimanskim snagama, malobrojne, slabasno opremljene, nediscipli-nirane jedinice HVO-a i, kao najveci problem, oruzani obracuni medu svercerskim bandama, uz blagoslov lokalne vojne policije i lokalne vrhuske HVO-a. Tomu valja dodati i uobicajeni slamperaj logistickih strucnjaka koji su, primjerice, udijelili brigadi bestrzajne topove bez dovoljno granata, snajperske puske bez streljiva, maljutke bez raketa, tromblonske mine bez odgovarajucih pusaka. Na opetovane zahtjeve za popunom opreme i naoruzanja iz logistickih centara HVO-a nerijetko je stizao zahtjev da najprije objasne kojem zapravo Zbornom podrucju HVO-a pripadaju. A postojali su i tako trivijalni problemi kao sto su vojnicke cizme, pa ce se Primorac u svome izvjescu poslije zaliti kako je 150 njegovih vojnika tjednima hodalo s odlijepljenim donovima. U takvoj atmosferi, vec u prvim danima njene ratne ekspedicije na Bosnu i Hercegovinu, u redovima 175. brigade zabiljezena su tri slucaja samoranjavanja i jedno ranjavanje iz nehata.
Kobno ciscenje puske
Uoci njenog povlacenja iz BiH ta statistika uvecana je za tri nehoticna ubojstva: jedan hrvatski vojnik smrtno je stradao prilikom ciscenja automatske puske, a dvojica su smrtno stradali u opasnim ratnickim igrama na polozajima. Prvi oruzani sukob 175. brigade s muslimanskim snagama dogodio se 24. veljace 1994., dan prije primirja s Armijom BiH. Pod topnickom muslimanskom vatrom na podrucju Kicalja poginula su dva njena pripadnika. Drugi sudar s muslimanskom vojskom dogodio se na prostoru Zvisce u travnju 1994. Kako ce zapovjednik Primorac poslije s ponosom izvijestiti ministra Suska, ta mala ofenziva zavrsila je s desetak mrtvih muslimanskih vojnika i sa samo dvojicom ranjenih Hrvata. Brigada je zarobila i pet Muslimana koji su zabunom presli crtu hrvatskomuslimanskog razdvajanja; svi oni predani su nadredenom operativnom zapovjednistvu HVO-a.
Strah od reparacija
Drugim rijecima, izvjesce Frane Primorca ujedno je stvarni prikaz Hrvatske vojske kao tzv. regionalne, balkanske sile u Bosni i Hercegovini u doba HDZ-ova rezima: u izravnim sukobima s neprijateljskom stranom 175. brigada imala je manje zrtava nego u vrijeme ratne dokolice. Vise je razloga da vladajuca koalicija "sestorke", unatoc dokumentima i tisucama zivih svjedoka, uporno porice vrlo aktivnu umijesanost Hrvatske vojske u rat za Herceg Bosnu. Neki to rade jer se u osnovi slazu s HDZ-ovim projektom velike Hrvatske u koju bi se trebala ukljuciti barem Hercegovina. No mnogo je vise onih koji, poput SDP-ovca Zdrav-ka Tomca, strepe od financijskih posljedica nesluzbene, nikad javno priznate agresije na Bosnu i Hercegovinu. "Ako to postane sluzbeni stav medunarodne politike", izjavio je Tomac jednom prilikom u razgovoru s novinarima Nacionala, "iz Sarajeva moze stici zahtjev za ratnim reparacijama."
Jos bolji uvid cete steci ako procitate:
Nacional - Broj 277 - 08.03.2001