Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara

Nekoliko dana poslije krenusmo i u Stolac. Ipak je bila zakazana skupstina u najzatvorenijem gradu u Evropi. Puno Stocana, a i ostalih, jer Stolac je posebna prica, doslo je na ispracaj. Svi nekako osjecamo zebnju, ali se pravimo kao da idemo na izlet. Moji su me doma uvjeravali i molili da ne idem. Energicno sam odbio sva uvjeravanja obavezom predsjedavajuceg Kantonalnog odbora. Nisam im rekao da idem iz inata, posebno nakon jednog dogovora, fiktivnog naravno, kao sto su bili i svi drugi, sa Andelkom Markovicem, kad mi je rekao da u delegaciji koja bi mogla posjetiti Stolac ne mogu biti samo ja zbog mojih intervjua u novinama, u kojima sam iznosio istine o njihovom zlocinu. Krenuli smo tek oko podne zbog kasnjenja UNPROFOR-a. Isli su i transporteri, za slucaj granatiranja puta preko Dubrava. 

Bilo je u redu sve do Domanovica. Tamo je izaslo puno ljudi da nas vidi. Mnogi su se kreveljili, prijetili nam, psovali. Jednog sam vidio kako je uperio pusku prema nasem automobilu. Nije nam bilo prijatno, ali se nismo obazirali. Tek kad smo prosli kroz masu, komentarisali smo: - Vidje li ti onog sto prijeti? - A onaj stari nam psuje balijsku mater. - Onaj mali, dijete, psuje majku i plazi nam jezik... - Ne sekirajte se, veli Zijo Demirovic. - Sve ce ovo biti nase. - Bi li se ti sekirao da je ona budala ispalila rafal po nama? - priupita Ramiz Leto

Ne bismo se imali kad sekirati. Svi bismo bili vec rahmetli, -
umijesah se i ja ne bismo li se malo opustili.
Zaustavise nas na najvecem pravcu u Dubravama, blizu nekadasnjeg
rasadnika Zemljoradnicke zadruge Crnici. Pokupise nam dokumente, rekose
da cekamo i da ne izlazimo iz automobila. Sunce dobro pripeklo, u
automobilu vruce, vec se znojimo, malo od vrucine, malo od neprijatna
osjecaja koji je rastao srazmjerno promenadi automobila sto se dogadala
pored nas sve vise i sve sporije, dok se neki ne pocese zaustavljati.
Najprije gledaju u nas kao u neka cudovista, pa onda prijeteci, a sve
vise onih sto prijete i psuju, vrijedaju... Policija, naravno, ne
reaguje. Zijo nas smiruje, a vidim uzvrpoljio se. Neprijatno mu, cini mi
se i da ga je strah.
- Mogli bismo, veli, u Ljubuski na veceru i spavanje.
Aludirao je na nas zajednicki boravak u zatvoru i svi se kiselo
nasmijasmo. Sve nas je vec poceo hvatati strah, jer ne znamo sta se
dogada, posto niko ne smije izaci iz auta. Napokon, pride nam oficir za
vezu, Salko Beba, koji je organizovao nas odlazak, i rece da naknadni
spisak gostiju za skupstinu oni ne uvazavaju, jer ga, navodno, nisu ni
dobili. Sa tog spiska mogu proci samo ja zbog funkcije koju obavljam.
Ostali nazad.
- Eto ti Markovica, - veli opet Zijo, a sav mokar od znoja. -
Najprije moze svak a ne mozes ti, a sad ne moze niko osim tebe.
- Politika, - veli Leto i smijulji se.
Dogovorismo se da cemo proci svi ili se vratiti svi. I nakon
skoro dva sata ipak nas sve propuste.
Krenusmo. Gledamo i na jednu i na drugu stranu puta, hocemo sve
da uhvatimo. Njive uglavnom neobradene, osim vinograda, vole Latini vino,
kuce pored puta, one sto se vide, uglavnom zdrave, poneka srusena, poneka
jos u cadi od paljevine. Na jednoj velikoj natpis uocljiv iz daljine:
"Ovo je Vatikan", ljudi izasli pred kuce i kafane, gledaju nas i ne
reaguju. Samo somar, Dzakula, pozdravi nas mahanjem ruka. Misljasmo da je
ironija, ali posto nas i u povratku opet pozdravi, vidjesmo da nije. A
prije rata bio je jedan od najistaknutijih nacionalista, pregalaca za
"hrvatsku stvar".
Na ulasku u Stolac, na Gorici, preko ceste veliki transparent:
"Dobro dosli U hrvatski Stolac", sa ogromnim slovom U u sredini, a na
kuci Omerage Premilovca Podgradom natpis: "Ovo je Hrvatska". Kasnije smo
saznali da je to pisao Marijan Prce samo dan prije naseg dolaska.
Osim kuce Omerage Premilovca i jos dvije tri, Podgradom sve
sruseno. Nije nas obuzeo uzas, jer smo bili spremni na takav prizor,
dobijali smo redovno informacije o paljevinama i miniranjima, osjecali
smo samo tugu i prammu.
Kad nismo vidjeli Podgradsku dzamiju, koja je za svakog ko prvi
put dolazi u Stolac veoma atraktivna i dominantna i cija ljepota svakog
odusevi, jednostavno je nemoguce ne vidjeti je i ne obveseliti joj se,
osjetio sam stezanje u grlu i mucninu. Na njezinom mjestu sada je bio
travnjak. Plava trava zaborava. Nema ni starih basluka pred njom, nema ni
mezareva, a stara kafana "Pod brijestom" ima samo zidine, a ni one nisu
cijele. Turkovica kulu, s lijeve strane, i ne vidjesmo, nismo imali kad,
jer ne mogosmo skrenuti zabezeknuti i ukoceni pogled s mjesta na kome je
vise od dvjesta godina stajala dzamija, sto je sagradi hadzi Salih Buro,
a poslije obnovio Ali-pasa Rizvanbegovic.
Pred salom u Vaspitno-popravnom domu, gdje je trebala biti
skupstina, ogroman svijet, sto civili sto policija. Ponovno neprijatan
osjecaj jer na premetacinu idemo kroz spalir policije i naroda. Dobacuju,
ali se ne obaziremo. Cuh jednog kako rece: "Vidi Bence i njegove pace", a
onda jos jednog: "Eno i Zende i Mahmutcehajica, mater im balijsku!"
Prodosmo. Pretrese me moj nekadasnji policajac, Misic. Cini mi se
neprijatno mu. Dok sam mu bio komandir, oprastao sam mu spavanje na
radnom mjestu.
U sali Hrvati vec spremni na lijevoj strani, za nas ostavili
desnu. Ni jedan se ne okrece. Prepoznajem neke po poluprofilu otpozadi:
Duru Marica, Zeljka Raguza, Ivicu Perica... Iznenadih se kad ugledah
ravni zatiljak mog nekadasnjeg prijatelja Lazara Prce. Cuo sam kako je
govorio da on u Stolac nece dok su u njemu ustase i dok se ne vrate
Muslimani. Ipak je, dakle, morao doci stari SDP-ovac. Jos mu je zena
Srpkinja, moja skolska drugarica Nada.
Trebalo je najprije verifikovati mandate odbornika. Ispred SDP-a
Meho Mulac ne da da se Srbi iz njegove stranke zamijene slijedecim na
listi: "Nema dokaza, bar nam nisu predoceni, da su u Karadzicevim
jedinicama i nema dokaza da su pozvani na Skupstinu. Cak stavise, mi
znamo da jedan od njih nije sa Karadzicem i da zeli da radi u Skupstini."
Lazar izlazi za govornicu i napada: "Oni su cetnici, oni su mi unistili
sve sto sam imao... ", a u stvari mu je samo pogoden stan granatom i svi
to mamo. Meho mu uzvraca da necemo o tom sta je kome unisteno i ko je
unistio, ta mi bismo o tome trebali govoriti, nego treba uraditi posao
oko verifikacije. Onda Markovic napada SDP, optuzuje je da je kriva za
sukobe Hrvata i Bosnjaka i poziva da je HDZ i SDA potpuno eliminisu, jer
mi pravimo Federaciju dva naroda. Halko Balavac odbija poziv jer, veli,
nemamo pravo da poricemo Ustav, koji priznaje i daje jednaka prava svim
strankama i svim narodima. I skupstina se prekide prije negoli je i
pocela, samo sto je natezanje oko mandata trajalo skoro cetiri sata, do
sumraka.
Za citavo vrijeme ni moj prijatelj Lazar, niti moj prijatelj
Duro, ni moj ucenik Ivica ne okrenuse se ni jednom da nas pogledaju. I ne
samo oni. Niko. Samo Rudo Stefin, pripit i budalast, kakav je vazda i
bio, prisao je Zendi dok je sjedio u automobilu i cekao zavrsetak i rekao mu:
- Moram se pitati sa mojim komsijama. Zabranili su nam, ali ja
moram. Ko ih jebe, - a malo potom nastavio:
- Pricaju da sam ja palio kuce. Sve ce se znati. Kad se vratite,
sve cete saznati.
Pri povratku nismo opet gledali Turkovica kulu, ucinilo nam se da
je i nema tamo gdje je stajala vijekovima i dominirala cijelim prostorom.
Opet nam se pogledi zakovali za travnjak gdje nekad bijahu dzamija i
munara, i cesma, i urarska radnja jednog Hrvata(?!), i mezarevi i
basluci... U magnovenju vidimo i ljude na trotoarima, mnogo ljudi, neki
dosli da nas vide, neki da nas prepoznaju i pozdrave, a neki da opsuju i
uvrijede. Vidjeh i poznadoh Zdenku, moju skolsku drugaricu, na izlasku
kod mosta blizu benzinske pumpe. Mase nam i place. Vidio sam kako brise
suze, a malo nize njezin brat Vlatko pravi se da nas ne primjecuje.
I nista, - progovori Ramiz prvi.
- Nije nista, - odgovorih.
- Pa sta smo uradili?
- Pokazali im da ih se ne bojimo, natjerali ih da pred
medunarodnim faktorima kazu kako za njih nema ni drugih naroda ni drugih
partija i, ono najvaznije, bili smo u Stocu.
- Pa jest. U pravu si, - priznade Ramiz.
U Mostaru smo bili u sumrak. Pred prostorijama Regionalnog odbora
SDA, gdje smo trebali stici, puno svijeta. Cini mi se, citav Stolac.
Iscekuju i brinu. Vec dugo nas nema i ko zna sta su mislili da nam se
dogodilo, jer su logori i progoni jos u svjezem sjecanju. Nakon
olaksanja, sto im se vidjelo na licima i ocima, uslijedila su pitanja:
- Kako je bilo?
- Jeste li se ista dogovorili?
- Kad cemo se vratiti?
- Je li srusena moja kuca?
- Sta je jos upaljeno?...
Svaki od nas je imao po jednu grupu kojoj je prenosio utiske.
Razisli su se prilicno razocarano. Oni optimisticniji govorili su: "Neka,
neka, popustice oni", a oni drugi, uglavnom ucvijeljeni, sto su izgubili
i celjad i imetak, sa dozom gorcine i osvetoljubivosti cijedili su kroz
zube: "Puskom, nema druge!"
Ne znam zasto smo bili razdragani i pomalo ponosni. Mozda sto smo
probili neprobojni zid koji je Stolac, bar za Bosnjake, dijelio od
ostalog svijeta, mozda sto smo pokazali da smo pametniji i hrabriji od
njih i sto smo ih naterali da razgolite fasistoidnu politiku, a mozda smo
bili zadovoljni samo cinjenicom da smo se vratili.
Bili su zadovoljni i Jenifer Brash, koja je ispred Americke
ambasade u Sarajevu pratila sve ove dogadaje, za vecerom nam je pricala
kako se nikad u zivotu nije uplasila kao sada u Dubravama, i Jey Carter,
visoki funkcioner UNPROFOR-a, lijep sredovjecan Amerikanac, gospodskog
izgleda i smirenog i mudrog ponasanja, koji, imao sam
osjecaj, samo sto nam nije cestitao na ponasanju i igri sto smo je
odigrali, vidjelo se da su njegove simpatije na nasoj strani, a ipak je
odbio da s nama vecera uz izvinjenje i obrazlozenje kako ce Hrvati biti
nezadovoljni i osumnjiciti ga za subjektivnost. Uz osmijeh njegove lijepe
prevoditeljice, Dubravke, lahko smo uvazili njegove argumente.
Na veceri nam je i Mirsad Ceman, generalni sekretar SDA,
shvativsi da nam se spremalo politicko silovanje kao u Capljini, cestitao:
- Svaka cast. Majstorski ste razvalili skupstinu. Neka su i
Bosnjaci jednom naucili politiku.
- Samo malo prekasno, - promrmljah vise za sebe.

4. II'96.

Koliko je god bio februar, bio je vedar i lijep dan. Spremamo se
da sa UNHCR-om i agencijom IMG, odredenom za popravak stotinu bosnjackih
kuca, prema trecem ponudenom spisku od Hrvata, obidemo Stolac i suglasimo
nase i njihove zahtjeve. Prosli su odavno svi rokovi za "pilot-projekt"
iz Daytona, ali pristajemo. Narod hoce u Stolac. Zato odlazimo i pored
saznanja da su za Bozic i Novu godinu minirali veliki broj kuca. Onih
najboljih i najnovijih. Vuce nas i znatizelja i nostalgija. Mene mozda
vise nego ostale iz ekipe. Devet nas je. Idem prvi put. Ono radi
Skupstinu prosle godine ne racunam, jer nismo vidjeli nista osim
Podgrade, a sad je dogovoreno da obidemo, ili, kako bi Andelko Markovic
rekao, obademo, cijeli grad.
Mirsad, Seka, Ahmo, Zenda i ostali vec su na odredistu za
polazak, pred Narodnim pozoristem. Svi nekako strijepimo od onoga sto
cemo vidjeti. Milo nam sto cemo u svoj grad, a bojimo se prizora sto ce
nas docekati. Ne znam zasto, ali niko ne strijepi od odnosa bojovnika.
Stize i UNHCR i IMG. Potrpasmo se u njihove dzipo-ve, Mirsad i ja
u prvi. Sa nama su i Stephan i prevoditeljica Maja. Ne pricamo mnogo. Tek
poneka recenica o njihovu divljastvu i fasizmu, i to uglavnom kad
prolazimo pored vec videnih zgarista od Mostara do Pocitelja, pored
manastira u Zitomislicu, koji vec pokriva korov, i pored dzamije u
Pocitelju, koja je sada velika gomila kamenja. Kriz na kuli, i sad isto
onako velik i onako nakrivljen, a onaj pred Hanom kao da se nekako
pohabao od vlage i sunca. Na zapaljene i minirane kuce polegle pokraj
cijeloga puta skoro da i ne obracamo paznju.
Na Nakovanju - punkt. Policija "HZ HB". Samo rutinska kontrola.
Sluzbeno i neljubazno. Na Domanovicima - samo poneki prolaznik i poneki
vojnik, ne znam ciji, ne vidim oznake, ali vidi se da nije IFOR. Zurimo.
- Evo, ova kuca je nanova minirana - progovori Mirsad kad smo
bili Potkosom.
- Eno jos jedna. Vikendica profesora Sose.
Niko mu ne odgovara, niko nista ne pita, kao da je to sasvim
obicno i normalno. Kod Rasadnika - jos jedna kontrola policije, ali nas
odmah pustaju. Na Aladinicima nema vise dzamije. Ono nekoliko kuca,
zdravih i izgorjelih, sakrivaju mjesto gdje je bila. Ne vidi se ni
gomila. Ocisceno. Slucajni prolaznici i ne obracaju paznju na kolonu.
- Vidje li ti, Mirsade, Tuginu kucu? - upitah kad smo prosli Piletu.
- Minirali razbojnici - odgovori mi kratko i dodade: - Ni jedna
muslimanska kuca sto se vidi s ceste nije ostala. Jesi li primijetio?
Nisam mu odgovorio, jer ne znam cije su. Nikad ranije nisam
razmisljao na taj nacin, a on je, valjda, sve to upoznao kao aktivist SDA.
- Eno vidis - dodade kad smo vec bili na Maslinama - one cetiri
sto leze, sve cetiri bosnjacke. A bile su uzgor kad smo prosli put
dolazili... Nanovo!
Vec sam poceo osjecati mucninu i gnjev. Bio sam spreman na
najgore prizore, pripremao sam se za ovo i mislio da cu lahko podnijeti,
ali sam se, izgleda, prevario.
U grlu me nesto stezalo, a srce mi je pocelo ubrzano udarati. Sta
li nas ceka u stolackoj carsiji?
Stigosmo magistralnim putem, izbjegavsi, tako, prolaz kroz
carsiju, u centar. Doceka nas nevjerovatan i uzasan prizor. Rupa usred
carsije. Nema Careve dzamije, nema Sarica hana, nema Kiraethane, nema
Stare tepe. Nema nicega. Ledina. Samo zidovi davno zapaljenog kafica Roko
i pocrnjeli ostaci novih ducana poredanih uz cestu prema Inkosu. Zgariste
i uzas.
Znali smo da svega toga vise nema; gledali smo i neke
fotografije, pripremali smo se za sok koji cemo dozivjeti, ali je bilo
gore nego sto smo zamisljali. Niko od nas ne progovara, samo se
zgledavamo i u ocima prepoznajemo i tugu i gnjev, ali i nemoc i bijes.
Nisu ovo cinili ni najgori koje historija pamti.
Zaustavismo se pred zgradom Opcine. Nekad je tu bila skola,
osnovna, pa gimnazija, pa biblioteka Mak Dizdar. Jedva smo joj dali to
ime. Bunili su se i Srbi i Hrvati, ali ja bio vlast i progurao. Mnogi od
nas smo tu isli u skolu. Da je neko drugo vrijeme, sjetili bismo se i
svojih nastavnika i prijatelja, probudile bi se uspomene na prve dacke
ljubavi i skrivene simpatije, na igranke uz gramofon, mladalacke
nestasluke i mastanje o budocnosti. Pred zgradom sada poveliki drveni
kriz (koliko li je samo krizeva nasadeno od Neretve do Stoca?!) visi od
tri metra, u podnozju jos dva mala, od cvijeca, crvenog i bijelog.
Sahovnica i kriz. Tri kriza i dvije sahovnice. Neugodno. Stvarnost na
koju nailazimo suvise je ruzna da bismo se sjetili nekadasnje ljepote.
U kancelariji predsjednika HVO Andelka Markovica nema nekih
posebnih znamenja. Samo grb sa saharom. I predsjednikov osmijeh. Sirok,
presirok. Kad ne bismo znali da je Stolac srusen pod njegovim direktnim
ovlastenjima, mozda i komandom, svi bismo pomislili: "Boze, fina li i
uljudna covjeka!"
Dogovorili smo se, nakon mnogo insistiranja, da se obide cijeli
grad i da se podijelimo u dvije grupe. Strucne ekipe sa IMG ce obici
stotinu ponudenih kuca, a Mirsad i ja sa policijom proci cemo cijelim
gradom. Poslijepodne cemo utvrditi konacan spisak stotinu kuca za povratnike.
Krenusmo sa policajcem Andrijom i sefom Civilne zastite Zdravkom.
- Kuda? - kao ljubazno upita policajac.
- Prema Begovini - rekoh.
- Kojom stranom?
- Kojom god hoces. Vratit cemo se onom drugom.
- O. K. - nonsalantno ce policajac.
Najprije nas doceka Behmenluk. Od nekadasnjeg starog kompleksa
bosnjackih kuca ostale samo crne avetinjske zidine i avlijski duvarovi.
Mirsad vadi teiter, vadim i ja svoj. On pise srusene, ja zdrave. On se
satra pisuci, ja - upisem tek pokoju. Na Cupriji - opet strasna supljina.
Nema Hamama iz 17. vijeka, samo ulegnuta ledina, prekoputa nema dzamije.
Nema ni zida sto ju je stitio od zimske nabujale Bregave. Sad je tu samo
voda. S druge strane Bregave strse izgorjeli zidovi nekad prelijepe
Zujine kuce i gomila rusevina sto zamjenjuju nekad prekrasni prizor uz
Inat-cupriju. Zgariste. Jos jedno.
Idemo dalje, uz Poglede; tu nekad bijase najvise Srba. Kuce su im
davno sve zapaljene i minirane. Bosnjacke su bile zdrave, ali vec od
Kapiceve - novi prizor. Zidovi doktorove kuce izletjeli. Promaha. Tek sad
vidimo da je bila tvrdava. Trebalo imje dosta dinamita. Mirsad opet pise
i suti. Sutim i ja. Minirana i Basiceva i Sefina... Mirzina potpuno
legla. Visi kupus od koce.
Prolazimo preko mosta kod Begovine. Desno, Begovina - skoro
nestala u kupini, vide se samo vrhovi izgorjelih duvarova, pravo
Dul-hanumina kuca, velika garava omedina. I ona je izgorjela. Odmah ispod
nje - Bracina lezi na zemlji, Bajrina pola otkinuto i kao baceno na
zemlju, pa Pehliceva, pa Becina, pa Tunguzova... Uzas. Mirsad pise. Ja
stavio tefter u dzep. Zaleden i zanijemio.
Zar je moguce takvo divljastvo i zlo?
I, je li to zbog nerazumljive i nicim izazvane mrznje prema nama
ili je to politika?
Najprije srusili i zapalili sve stare kuce, a sad, i to kad se
dogovaramo o povratku stotinu porodica - miniraju nove, najbolje. Poceli
za Bozic, u noci kad im Kardinal i Papa upucuju poruke o miru i
toleranciji, nastavili do Nove godine. A kad ce zavrsiti...?
Ne mogu se oteti dojmu da je sve to sracunato da se ne vratimo.
Stotinu familija, mozda, i kapak. Nema vise. A mozda ce nam se smuciti pa
se necemo htjeti ni vratiti. Prestrasit cemo se? Ne mogu normalno ni
razmisljati. Nesto me gusi. Vec smo u carsiji, idemo kroz Adu. Ni jedne
kuce. Izgorjele i crne omedine. Podgradom Cajgerova kuca, na Mufticevini,
nakon sto su je dobro ostetile granate; dokrajcio je hrvatski dinamit. I
skoro cijelu Mufticevinu vatra. Podgradom dzamije nema, nema ni traga od
nje; kuce oko nje, nekadasnje, potpuno unistene. Ne mam da li je to
ucinilo vrijeme poslije srpskih granata ili hrvatska ruka. Politicari bi
diplomatski rekli: Ekstremisti! Koliko li ih je onda u malom Stocu, Boze
moj?! Jer, i Zagradom vidimo mnogo izgorjelih kuca. Gledamo Turkovica
kulu, ljepoticu. Ostali zidovi, jos stoji ponosna, ali bez krova, i
cadava. Izgorjele i Festiceve kuce i Dizdareva starina. Vise i ne brojim.
Mirsad pise.
- Naseljeno. Hrvati iz Bosne - odgovara, a vidim da je
uznemireniji. Idemo prema njegovom imanju na Gorici. Kad stigosmo,
zaustavi vozilo, izide prvi i malo iznenadeno procijedi:
- I ova mi minirana!
- Zar si mislio da ce ti ostati? - upitah da me on ne cuje, a da
cuju nasi pratioci koji jos sjede u autu. Samo se nasmijase priguseno.
(Mirsadovu kucu u Uzunovicima i Rusmirovu na Gorici zapalili su prve -
jos 1993, a ovu minirali ali prije nekoliko sedmica.)
Stigose i ljudi iz UNHCR-a. Pricamo o prizorima koje smo vidjeli.
Sa protestom i gnusanjem.
- Nekontrolirane grupe! - rece Andrija staru otrcanu frazu.
- Imamo informaciju da je Hrvatska vojska - rekoh.
Ni Andrija ni Zdravko ne rekose nista. Nesto kasnije, jedan od
njih nonsalantno sve objasni:
- Rat!
Nisam imao snage ni volje da im kazem da u Stocu rata Hrvata i
Bosnjaka nikad nije ni bilo. Uostalom, oni to odlicno znaju. A UNHCR-u
smo to rekli bar stotinu puta.
Dok smo se vracali da se prikljucimo ekipama u Uzunovicima,
Mirsad se okrenu prema meni i poluglasno rece:
- Vise od pedeset.
- Sta vise od pedeset? ne razumjeh ga u prvi mah.
- Iznova srusenih. A jos nismo sve vidjeli.
Ne odgovorih nista. A i sta bih? Nesto me stezalo u prsima.
Falilo mi je zraka. Jedva sam cekao da stanemo i izidemo iz auta. Ali,
volio bih da sam nestao iz Stoca, da sam bilo gdje drugdje, samo ne tu, u
mojoj carsiji, u gradu mojih predaka i moje djece. A mam da imamo jos i
pregovore oko usaglasavanja spiska. I moram biti miran, stalozen i
pristojan. Cuj, pristojan!?
A u Uzunovicima - nanovo minirana Sejina, pa legla Halilova, o
izgorjelim vise i ne mislimo. Davno su upaljene. Na Bokulji - opet sok.
Sve kuce dalje od Catrnje prema Ljubinju i s desne strane puta, novog
puta prema srednjoskolskom centru, vise od trideset, minirano. Neke leze
na zemlji u gomili kamenja, maltera, betona i crijepa, neke se samo
nagele na jednu stranu kao da se ne daju. Ostala samo Hamzina i
Niskaceva, srpska. Do kada?
Jedva smo cekali da Seka i Mrgan zavrse pregled i spisak i da se
zavrsi ta stravicna "ophodnja".
Sutimo. Mirsad se negdje izgubio. Pojavi se nakon desetak minuta.
Nosi onaj tefter:
- Osamdeset i sest - procijedi kroz zube.
Ovaj put sam odmah razumio. Osamdeset i sest sto smo vidjeli sa
ceste i iz automobila. "Novominiranih", kako bi rekao moj prijatelj.
Razocarani i skrhani, sjedosmo opet kod predsjednika Markovica.
Opet onaj isti smijesak na njegovom licu, srdacna dobrodoslica po drugi
put, "poslovicna" kooperativnost.
- Neka bosnjacko-muslimanska strana kaze primjedbe i da zavrsimo posao.
Najprije sam ja izrazio svoje duboko razocarenje onim sto smo
vidjeli. Rekao da je sve mnogo gore nego sto smo ocekivali, da nismo
sigurni u njihovu "sigurnost" za nase ljude, da moramo dobiti dodatne
garancije itd. Mirsad je bio zestok. Rekao je da im nista ne vjeruje, da
su oni krivci za sve rusenje i da ne mogu garantirati nista.
- Vi ste, gospodo, srusili, minirali ste jos pet kuca koje ste
ponudili na zadnjem spisku. Da li to vi ne znate da su minirane, ili se s
nama igrate?
Sef policije, Matic, svaki dan deblji i rumeniji, optuzi ga da
opstruira citav projekt. Cuj, mi opstruiramo?!
Na kraju zamijenismo deset neprihvatljivih novim, onim sto smo mi
predlozili; Markovic sve odmah "sirokogrudo" prihvati. Sporazumismo se
oko teksta dogovora koji je ponudio UNHCR i sto cemo ga potpisati
Markovic, ja i UNHCR, u prisustvu gospodina Ganica i nazocosti gospodina
Zubaka i visokih predstavnika medunarodnih organizacija i - zavrsismo.
U Mostar smo se vratili umorni, razocarani, sokirani. Cijelim
putem ne progovorismo. Samo Stephan postavi nekoliko pitanja. Sjecam se
samo posljednjeg sto mi ga je uputio dok sam izlazio iz auta:
- Hoce li ubuduce biti vise zena i djevojaka koje se pokrivaju?