Dario Kordić nije usamljen primjer ratnog zločinca osuđenog u Haagu koji se poslije povratka kući svrstao među uvažene i rado viđene građane. Odležana haška kazna u Srbiji, Hrvatskoj i BiH funkcionira kao preporuka za društveni utjecaj, a ratni zločinac može biti siguran da će se vlast, kakva god bila, pobrinuti da mu ne fali ni ptičjeg mlijeka
Dario Kordić, Kristov prijatelj
Dario Kordić, umirovljeni pukovnik Hrvatskog vijeća obrane, na Haškom sudu osuđen je 2004. na dvadeset i pet godina robije zbog ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini u srednjoj Bosni.
Kordić se etablirao kao ikona dijela katoličkog svećenstva i političke desnice u Hrvatskoj i BiH, pa je česti i uvaženi gost u odajama sisačkog biskupa Vlade Košića
Osuđen je, između ostalog, zbog napada na bošnjačko selo Ahmiće 16. 04.1993., kad su odabrane trupe srednjobosanskog HVO-a, kojima je Kordić bio jedini stvarni šef, pobile stotinu i šesnaest civila, među kojima i jedanaestero djece, a među djecom i tromjesečnu bebu. Nakon što je odležao dvije trećine kazne, to jest nepunih sedamnaest godina, vratio se 2014. u Zagreb, u svoj peterosobni stan na Trešnjevci, stan koji mu je poklonila Republika Hrvatska.U protekle dvije godine ratni zločinac iz Busovače – predratni diplomirani novinar i aktualni student treće godine teologije i filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – etablirao se kao ikona dijela katoličkog svećenstva i političke desnice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa je česti i uvaženi gost u odajama sisačkog biskupa Vlade Košića, na proslavama i tribinama po katoličkim svetištima i župama, na sijelima Hrvatskog etičkog sudišta i u izjavama Andrije Hebranga: ‘Dario Kordić je za mene nevin, Dario Kordić nije zločinac, kao ni Branimir Glavaš.’
Najsvježiji javni nastup Dario Kordić imao je 19. rujna u crkvi svetog Leopolda u šibenskoj župi Njivice. Gostovao je na tribini ‘Svjedočanstva’: ‘Nikad ne bih mijenjao vrijeme provedeno u zatvoru. Unatoč činjenici da sam propustio odrastanje djece te pogreb roditelja, postao sam blizak s Bogom. Kada možete prijateljevati s Kristom, onda je taj posao obraćenja prirodan. Zatvor me u potpunosti oslobodio za Krista i to je bilo najmilosnije razdoblje u mojem životu koje nikada ne bih mijenjao.’ Koji dan poslije, antifašistički aktivisti iz Šibenika oblijepili su vrata crkve imenima i prezimenima pobijenih Bošnjaka u Ahmićima.
Zdravko Tolimir, vjerski fanatik
Kordić je jedan od dvojice haških osuđenika koji su se u zatvoru u potpunosti odali vjerskom fanatizmu: drugi je, odnedavno pokojni, Zdravko Tolimir, umirovljeni general Vojske Republike Srpske i nekoć glavni sigurnosno-obavještajni oficir Ratka Mladića, osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u srebreničkom genocidu. Bizarno je ali nije neobično da zločinci suočeni s dugogodišnjim tamnovanjem pronađu izlaz u religijskom zanosu; manje je bizarno a više maligno to što Dario Kordić nije usamljen primjer ratnog zločinca osuđenog u Haagu koji se, poslije izdržane kazne i povratka kući, svrstao među uvažene i rado viđene građane. Pod uvjetom da nije bilo priznavanja krivnje, iako ni to ne mora nužno biti diskvalificirajući moment, odležana haška osuda za ratni zločin funkcionira u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao preporuka za društveni utjecaj i za javnu sveprisutnost, naravno, ako je ratni zločinac zainteresiran za utjecaj i za česte nastupe pred mikrofonima i kamerama. Ako i nije zainteresiran, ratni zločinac može biti siguran da će se vlast, kakva god bila, pobrinuti da mu ne fali ni ptičjeg mlijeka. Ako se sam nije pobrinuo za to.
Tuta i Štela – tiho i povučeno
‘Je li ono neki član žirija?’ pitao je ovoga ljeta jedan naš poznati muzičar jednog našeg poznatog novinara i pisca, pokazujući očima prema starijem dotjeranom čovjeku koji je sporo prolazio ulicom u društvu mlađeg muškarca. Muzičar i pisac sjedili su na terasi kafića u Širokom Brijegu, gdje ih je dovelo sudjelovanje na West Herzegovina Festu, odličnom festivalu književnog, filmskog, muzičkog i svakog drugog stvaralaštva. ‘Ma, kakav član žirija’, odgovorio je, umjesto pisca koji je slijegao ramenima, čovjek iz organizacije festivala. ‘To je, bolan, Tuta! Ono mu je sin.’
Mladen Naletilić Tuta osuđen je u Haagu na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Hercegovini. Ratni zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a iz talijanskog zatvora izišao je 2013., nakon nepunih trinaest godina u haškoj i rimskoj kaznionici. Otad živi u Zagrebu i u Širokom Brijegu. U Zagrebu je u studenome 2015. nepravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora zbog poticanja na ubojstvo Damira Brekala 1995. u Širokom Brijegu. No već je krajem devedesetih, prije isporuke u Haag, odležao u Zagrebu dvije godine zbog tog kaznenog djela, pa relativno mirno može čekati pravorijek Vrhovnog suda. Živi povučeno i tiho, godine su učinile svoje. Pojavio se na sprovodu svog ubijenog prijatelja i suborca Vinka Žuljevića Klice, umirovljenog pukovnika HVO-a i jednog od šefova zagrebačkog podzemlja, u svibnju prošle godine. Vinko Martinović Štela, ratni zapovjednik HVO-ove specijalne jedinice u Mostaru, u Haagu je osuđen na osamnaest godina zatvora zbog zločina nad mostarskim Bošnjacima. Pušten je 2012. godine. I njemu je, kao i Tuti, po izlasku iz talijanskog zatvora, suđeno u Zagrebu za krivično djelo počinjeno devedesetih godina u Hercegovini: za razliku od Tute, Štela je oslobođen optužbi. Nema ga u javnosti, a pretpostavlja se da živi u Mostaru i Zagrebu. Neznano je čime se bavi, ali sigurno je to da nije upisao studij teologije i filozofije, poput Kordića.
Rajić i Šantić – adrese nepoznate
Ivica Rajić, jedan od srednjobosanskih šefova Hrvatskog vijeća obrane, priznao je masakr nad Bošnjacima u Stupnom Dolu kod Vareša u listopadu 1993. i ispričao sve što zna o važnijim sudionicima tog zločina, pa je osuđen 2006. na dvanaest godina zatvora. Kaznu je služio u madridskom zatvoru i slobodan je od 2011. godine. Najvjerojatnije živi u Splitu. Vladimir Šantić, još jedan zapovjednik HVO-a koji je priznao pokolj u Ahmićima i tajno svjedočio protiv nalogodavaca, osuđen je 2001. na osamnaest godina robije, a na slobodi je od 2009., nakon što je odležao manje od dvije trećine kazne. Nije poznato gdje živi i što radi.
Blaškić i Norac – posao dobro ide
Tihomir Blaškić, umirovljeni general HVO-a i HV-a, samozatajno živi u Zagrebu otkako je u ljeto 2004. izišao iz haškog zatvora u kojem je proveo skoro devet godina, na koliko je i osuđen zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u centralnoj Bosni. Zaposlen je na visokoj menadžerskoj poziciji u informatičkoj tvrtki Combis. Ne daje intervjue ni izjave, a uglavnom ga se ne može vidjeti ni na učestalim okupljanima Hrvatskog generalskog zbora. Javno ne istupa ni umirovljeni general Mirko Norac, koji nije osuđen u Haagu nego u Hrvatskoj prema ustupljenoj haškoj optužnici zbog zločina u operaciji ‘Medački džep’: dobio je šest godina zatvora i slobodan je od studenoga 2011. Norac je prošle godine u Zagrebu otvorio zaštitarsku firmu Noky Security i posao mu dobro ide, njegovi radnici već štite nekoliko trgovačkih centara na istoku Hrvatske. Posljednji put viđen je u javnosti na Klicinom pogrebu.
Norac je prošle godine u Zagrebu otvorio zaštitarsku firmu Noky Security i posao mu dobro ide, njegovi radnici već štite nekoliko trgovačkih centara na istoku Hrvatske