Načelnik Čapljine skinuo je i Bajram s dnevnog reda

Bošnjaci Čapljine planirali su organizirati svečani koncert povodom Bajrama. Napravili program, dobili odobrenje lokalnog MUP-a, no koncert nikada nije održan. Bez ikakvih opipljivih razloga, samo zato što mu se može, odobrenje za koncert nije želio dati čapljinski gradonačelnik Smiljan Vidić, ali Bošnjacima Čapljine tako je od dana kada su se vratili u svoj grad, još tamo 1999. godine. Oni na svojoj koži osjete i u svom gradu proživljavaju ono što predsjednik Hrvatske demokratske zajednice naziva majorizacijom.Bošnjaci Čapljine planirali su organizirati svečani koncert povodom Bajrama. Napravili program, dobili odobrenje lokalnog MUP-a, no koncert nikada nije održan. Bez ikakvih opipljivih razloga, samo zato što mu se može, odobrenje za koncert nije želio dati čapljinski gradonačelnik Smiljan Vidić, ali Bošnjacima Čapljine tako je od dana kada su se vratili u svoj grad, još tamo 1999. godine. Oni na svojoj koži osjete i u svom gradu proživljavaju ono što predsjednik Hrvatske demokratske zajednice naziva majorizacijom.

Bošnjaci Čapljine planirali su organizirati svečani koncert povodom Bajrama. Napravili program, dobili odobrenje lokalnog MUP-a, no koncert nikada nije održan. Bez ikakvih opipljivih razloga, samo zato što mu se može, odobrenje za koncert nije želio dati čapljinski gradonačelnik Smiljan Vidić. “Iz sigurnosnih razloga”, kako je obrazložio, baš kao da je 1993. godina, a ne 21. stoljeće, kada bi koncert povodom vjerskog blagdana trebao biti normalnost, civilizacijsko dostignuće, manifestacija na kojoj bi u prvom redu trebao sjediti gradonačelnik nekog grada.

Bošnjacima Čapljine tako je od dana kada su se vratili u svoj grad, još tamo 1999. godine. Oni na svojoj koži osjete i u svom gradu proživljavaju ono što predsjednik Hrvatske demokratske zajednice naziva majorizacijom. Dženis Veledar rodom je iz Počitelja, kadar Stranke demokratske akcije, mladić koji je trebao biti predsjedavajući Gradskog vijeća Čapljine. Gradonačelnik je Hrvat pa bi predsjedavajući Gradskog vijeća trebao biti Bošnjak. No lokalna HDZ-ova vlast to ne dopušta. Ne žele tu temu staviti čak ni na dnevni red.

“U većini gradova predsjednik Vijeća je profesionalna pozicija, onaj koji je obnaša ima platu, doprinose, svoje obaveze prema građanima”, priča Veledar za Stav. “Uzmimo, naprimjer, Kakanj, gdje je na vlasti SDA i gdje Hrvata nema toliko po popisu da bi imali poziciju predsjedavajućeg. U Kaknju je predsjednik Vijeća Hrvat, ta mu je pozicija džentlmenski ustupljena, zbog važnosti tog čina, komunikacije s Hrvatima u Kaknju. U Čapljini mi već šest godina nemamo predsjednika Gradskog vijeća. Neće da ga izaberu iako to u Čapljini nije profesionalno radno mjesto.”

Samo su dva bošnjačka povratnika među 130 osoba zaposlenih u Općini. U javnim institucijama rade samo oni koji su deficitarni kadar, uglavnom u Domu zdravlja. Ostali se ne mogu zaposliti, a ima nas nekoliko hiljada. Veledar tvrdi da ne postoji zvaničan razlog političke diskriminacije Bošnjaka u tom gradu. “Imamo gradonačelnika i zamjenika predsjedavajućeg. Predsjedavajućeg koji bi trebao biti iz reda Bošnjaka nema. Kada je pitanje izbora predsjedavajućeg došlo na red, koalicija koju predvodi HDZ je bila suzdržana. Nisu imali odgovor, ali su bili suzdržani. Imaju 15 ruku, većina su i ostalo je na tome. Mi svaku sjednicu tražimo da to uđe u dnevni red, ali oni to odbijaju, evo već šest sjednica zaredom. Mi smo tražili da nam objasne zašto su protiv, zašto ne žele birati predsjedavajućeg, da to raspravimo. Međutim, oni su se oglušili na to, kao da mi ne postojimo. Svi su suzdržani, nema replika, nema rasprave.”

Sve materijale za sjednice i ostale dokumente dobijaju štampane na hrvatskom jeziku pa će od sada, kaže Veledar, tražiti da im se materijali dostavljaju na bosanskom jeziku. “Ono što se dešava u entitetu RS, gdje se osporava bosanski jezik, to se nama dešava u Čapljini. Pozivamo da se ponašaju u skladu s evropskim vrijednostima i kulturom koju propagiraju i da nam ne osporavaju naš jezik i naše pravo na njega. Mi smo prije svega komšije, mi koji sjedimo u tim klupama, i onda to znači da me ne poštuju ni kao komšiju. Zamjenik predsjedavajućeg nam se zbog toga na svakoj sjednici izvinjava, ali mi nećemo odustati jer je to naše pravo koje nam stalno osporavaju.”

Veledar tvrdi kako je čapljinsko Gradsko vijeće iznimno neaktivan organ koji se sastaje svaka dva ili tri mjeseca, a da glavnu riječ u gradu vodi Smiljan Vidić, koji ne propušta nijednu priliku za demonstraciju vlastite sile. “Tražili smo na prošloj sjednici da nam dostavi nacionalnu strukturu zaposlenih u javnim institucijama i preduzećima. Odgovor je bio smiješan, nije dostojan gradonačelnika, čovjeka koji obnaša tako važnu dužnost. Nije dopustio, to je pitanje uporedio s nekim drugim pravima, kazao da su to privatne stvari, da se tako štite lični podaci. A mi nismo tražili ni ime ni matični broj, samo nacionalnu strukturu zaposlenih.”

Kakav je zaista odnos Smiljana Vidića prema čapljinskim Bošnjacima, pokazuje njegov sraman odnos spram tamošnje Islamske zajednice. “Grad Čapljina na račun Islamske zajednice već pet godina nije uplatio ni marku. To je žalosno”, tvrdi Veledar nastavljajući: “Ako uzmete da jedan posto Bošnjaka radi u svim javnim preduzećima, onda ispada da smo mi u Čapljini statistička greška. Mi se jesmo vratili u svoje domove, ali nismo se vratili na naša radna mjesta. Nas su odveli u logore s naših radnih mjesta i još se na te poslove nismo vratili.”

Veledar podsjeća na stvari koje su se dešavale u njegovom Počitelju, u kojem se dešavala institucionalna otimačina vakufske imovine, koja ni danas nije dobila epilog. “U Počitelju su zakomplikovani imovinski odnosi. Vlast je sredinom ’90-ih nelegalno knjižila vakufsku imovinu. Medresu u Počitelju je, u dogovoru s lokalnim tajkunima i moćnicima, tadašnja vlast uknjižila na preduzeće 'Kuk' d. o. o. Kada je krenuo povratak Bošnjaka 1999. godine, Općinsko vijeće je donijelo odluku da se počiteljska medresa oduzima preduzeću 'Kuk' i ta je odluka ostala negdje u ladici. Nikad nije sprovedena u zemljišnim knjigama. Danas je faktički medresa vlasništvo firme 'Kuk' iako je Islamska zajednica pokrenula spor prije nekoliko godina i mislim da će se to riješiti. Tu se pokazala nespremnost sadašnje vlasti da se s takvim potezima obračuna. Mi već godinama na sjednicama Vijeća insistiramo da se medresa vrati stvarnim vlasnicima jer ovakva kakva je danas ne koristi nikome.”

Veledar podsjeća i da to nije bio jedini slučaj otimačine. “Grad je nekada, između 2010. i 2016. godine, pokušao osnovati poduzeće koje bi imalo ovlasti nad Počiteljem, Mogorjelom i Trojom u Gabeli. Počitelj dnevno posjeti na stotine turista, ova druga dva mjesta niko i ne posjećuje. To bi preduzeće poklopilo Počitelj, ali tada je lokalno stanovništvo Počitelja, zajedno s vijećnicima SDA, to osudilo i zaustavilo uz pomoć Salmira Kaplana, koji je tada bio ministar u Vladi Federacije. Preduzeće danas postoji samo na papiru.”

Inel Šejtanić već je odavno vijećnik u Čapljini, prvo u Općinskom, a sada i u Gradskom vijeću. Kaže da sve procese u tom gradu kontrolira Vidić, koji je na čelu i grada i čapljinskog HDZ-a, njihova je odluka da čapljinske mahale, naselja u kojima su Bošnjaci većina, ostave čak i bez kontejnera za smeće. “Bez volje HDZ-a u Gradskom vijeću Čapljine, nemoguće je bilo šta usvojiti, ni dobro ni loše. Kreiraju kompletnu politiku grada, onako kako njima odgovara. Gradonačelnik vodi procese, on je predsjednik Gradskog odbora HDZ-a i gradonačelnik tako da mu je lakše sve kontrolirati. On sve osmisli, vijećnici su u biti samo marionete, dizači ruku za ono što im on kaže da usvoje”, priča Šejtanić pojašnjavajući: “Nekome te stvari možda izgledaju smiješne, ali nas tište, nijedno bošnjačko naselje nema kontejner za odvoz smeća i to je tako otkako smo se vratili. U isto vrijeme postoji ideja da se u Čapljini napravi pretovarna stanica na poljoprivrednom zemljištu gdje bi cijeli jug odlagao svoj otpad i od te se ideje još nije odustalo. Mi nismo protiv deponije, ali mislimo da postoje mjesta koja su puno primjerenija za to od onog koje mu je tom idejom namijenjeno.”

Šejtanić također podsjeća na sramotan odnos čapljinske vlasti prema tamošnjoj Islamskoj zajednici, koja je, kako kaže, “stala na noge” i sada smeta jer je samoodrživa i samostalna. “Obnovljena je skoro sva infrastruktura, ostalo je još samo da se obnovi gradska džamija, imami su profesionalizirani i to nekome smeta. Više se ne ide u Općinu da se traži milostinja, da se nešto doplati i uplati. Mi tražimo da nas se tretira kao i sve ostale vjerske subjekte jer je u budžetu Grada svake godine predviđeno 60 hiljada maraka za potrebe vjerskih zajednica. U posljednjih pet godina, iz samo njemu poznatih razloga, Smiljan Vidić nijednu marku nije prebacio na račun Islamske zajednice. Stalno insistiramo na tome, postavljamo pitanja na sjednicama, ali uvijek dobijemo odgovor koji je sve drugo samo ne odgovor na ono što smo ga pitali”, kaže Šejtanić, tvrdeći kako samo Vidić zna gdje odlazi novac iz budžeta. “Gdje idu pare, niko ne zna. Na Vijeću nismo nikad dobili izvještaj o utrošku, ne zna se po stavkama koliko je ko dobio novaca.”

Šejtanić kaže kako se sistemski radi sve da se onemogući život i privredni razvoj Bošnjaka i čapljinske općine i za to iznosi čvrste, konkretne primjere. “Koliko god mi imamo problema s njima jer nas ne doživljavaju kao narod, oni imaju još veći problem s nama jer smo tu, jer smo se vratili. Mi nismo došli na nulu, mi smo bili ispod nule i rastemo svaki dan, hvala bogu. Proizvodi se, plasira se, otežano jer nemamo pristup budžetu, ali radi se. U Domanovićima, gdje je na jednom dijelu 95 posto bošnjačka zemlja, nema šanse da se dobije dozvola da se izgradi bilo šta osim kuće u prijeratnim gabaritima. Da imam milion maraka i želim napraviti tvornicu na vlastitoj zemlji, ne mogu dobiti dozvolu jer je to, kako kaže Vidić, poljoprivredno zemljište. Ali dozvola može u Šuškovu, Bobanovu, Zvirovićima...”

Ipak, najviše ih plaše sve glasnije najave zatvaranja osnovne škole u naselju u kojem živi, u kojem su Bošnjaci većina. “Moja mjesna zajednica ima 38 đaka i imamo šezdesetak djece koja još nisu pošla u školu. Prostornim planom koji je osmislila aktuelna vlast predviđeno je gašenje škole, pa da nam djeca idu u školu u okolna sela. A škola nam je iz vremena prije nego što se gradonačelnik rodio”, kaže Šejtanić, zaključujući: “Gradska škola u Čapljini, koja radi po bosanskom planu i programu, davno je trebala biti obnovljena u programu utopljavanja. Sredstva su obezbijeđena još prije dvije godine i leže na računu. Načelnik neće da obavi formalnost, potpiše zahtjev i da ga pošalje, a u tu školu ide 280 đaka. I inače u Čapljini tako novac leži po nekoliko godina, dok ga se neko ne sjeti i onda ga plasira kada mu zatreba.”