Citati iz dnevnika generala Mladića – samo u julu 1993. Hrvatska je Mladiću dala 9 miliona maraka

Komandanta srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, general Ratko Mladić je u svom ratnom dnevniku naveo brojne bilješke o toku susreta sa hrvatskim generalima poput: Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Anta Rosa, Milivoja Patkovića i drguim. Susreti su uglavnom održavani u mađarskom gradu Pečuhu ili u Njivicama u Crnoj Gori. Tokom suđenja u Hagu njegov dnevnik je poslužio kao dokazni materijal protiv njega.

Prvi sastanak koji je Haško sudstvo izdvojilo je onaj od 5 oktobra 1992. godine, kada se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg Bosne. Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od marta 1992. do jula 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška. U julu 1993. postajekomandant HVO-a. Praljak od Mladića traži da srpske snage prekinu granatirati Slavonski Brod. Hrvati iz Jajca Srbima će dati struju, a oni će im zauzvrat pustiti vodu. Praljak, između ostalog, predlaže Mladiću obustavu sukoba.

Objašnjava mu da Hrvatima nije u interesu rat sa Srbima, rat će prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani. “Naš cilj je Banovina iz 1939. godine, ako to ne postignemo, nastavljamo rat”, zapisao je Mladić Praljkove riječi. On uvjerava Mladića da je sporazum Tuđmana i Izetbegovića samo formalan, donesen na inzistiranje Amerikanaca, kako bi se dodvorili islamskom svijetu. Posljednja bilješka s tog susreta su Praljkove riječi: “Treba iseliti Hrvate iz Vojvodine.

Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26 oktobra 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji Hrvatske vojske kod Trebinja.

Na jednog sastanka iz februara 1994. godine, sudjelovao je tadašnji hrvatski ministar financija Jozo Martinović. On je bio ministar financija u Vladi Franje Gregurića od avgutsa 1992. godine. Preko Joze Martinovića išlo je financiranje Herceg Bosne i nakon što je u avgustu 1992. godine iz Vlade prešao u Privrednu banku. Uz Gojka Šuška i Hrvoja Šarinića on je bio potpisnik računa u Austriji i član Upravnog odbora RH Alan preko kojeg je kupovano oružje.

Financijski najteži sastanak bio je održan 8. jula 1993. godine sa Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane. Petković je do kraja jula 1993. godine bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da je tada u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položeno 1 191 246 tadašnjih njemačkih maraka i dvije cisterne dizela. Dogovoreno je da Hrvati 8 092 032 njemačke marke plate u roku od sedam dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.

U julu 1993. godine, u jeku najžešćih sukoba HVO-a sa ARBiH, Mladić je boravio na sastanku kod Miloševića u Beogradu. Milošević mu je tada rekao da ne bi trebali davati preveliku podršku Hrvatima. Na sastanku je bio i Radovan Karadžić, koji je rekao da trebaju pomoći Hrvatima da bi se prisililo Bošnjake na podjelu Bosne. Ipak, Karadžić tada upozorava da, ako Hrvati napadnu Republiku Srpsku Krajinu, Srbi iz BiH moraju poslati dva korpusa da pomognu Martiću. Milošević tumači: “Ne bih ja išao na presijecanje Muslimana na dvije autonomije. Mi smo ih nudili Hrvatima, a Tuđman je rekao uzmite ih vi”.

IZVOR: jutarnji.hr